preskoči na sadržaj

Osnovna škola Petra Kanavelića Korčula

Login

Iz povijesti škole...

Sedmaši, Razrednica Marina Kalogjera, 1966. godina

(pogledaj album starih fotografija)

Vremenska prognoza

 

Kalendar
« Siječanj 2018 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
Prikazani događaji

Koliko vremena dnevno provodim za računalom?




Tražilica

 

 

Javite nam se!

Imate sliku, komentar, kritiku, pohvalu... Sudjelujte u stvaranju stranica, javite se!

claudia.tarle@gmail.com

Brojač posjeta
Ispis statistike od 17. 5. 2010.

Ukupno: 2036316
Ovaj mjesec: 7402
Ovaj tjedan: 766
Danas: 471

-

Lidrano 2013.
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
Dašak prošlosti
Autor: Ivana Turković, 8. 10. 2012.

Sjedimo u sjenovitom zagrljaju stabala kroz čiji čvrst stisak tek tu i tamo uspije proći pokoja vrela sunčeva zraka još više grijući ionako sparan zrak. Čujem kako neke cure iz drugog razreda raspravljaju o obilnom ručku kojeg su svi brzo i sa slašću pojeli, kako bi imali što više ono malo dragocjenog vremena kojeg bismo dobili poslije ručka. Pogledom tražim Tinu, nadajući se da ona ima spremnu bilježnicu i olovku jer se ja kao i obično nisam spremila. Ne vidim je. 

klikni na opširnije!


Uz prikladno zanovijetanje, nastavnici i uvijek vedar vodič su nas potjerali prema žutoj zgradi koja se isticala među zelenilom što ju je okruživalo pružajući blag hlad. Bježali smo od vrućine, ali nas je ona pratila za stopom i u hladu kućerine koja je mamila uzdahe. Travnjak je uspijevao ostati zelen usprkos suši koja je ispila život iz ostalog bilja istočne Slavonije.

Zastala sam pred širom otvorenim vratima. Istrošeno željezo je čuvalo drvena vrata pozivajući prolaznike da otkriju što se skriva unutra. Bezuspješno sam pokušala prebrojiti prozore koji su se isticali na žutoj fasadi. „Izgleda tako raskošno!“, pomislim i puna očekivanja uđem. Ako je unutrašnjost imalo sliči delikatnim kamenim ukrasima koji su se bijelili oko prozora, okružujući krov, biti će čarobno kako sam i očekivala. Oh. Razočaranje. Tek drveno stubište. I soba. Soba! Oh, i ona je prazna. Prolome se tihi, još više razočarani uzdasi. Tek neke slike i bordo pod ispod nas. Žena koja je tamo radila je započela izvježbanu priču. „Dobar vam dan svima. Evo, dobrodošli u dvorac Pejačević, dom prve hrvatske skladateljice Dore Pejačević i hrvatskih banova. Dvorac Pejačević nalazi se u središtu Našica. Smješten je u perivoju koji je danas prvobitno gradski park. Iza nas se nalazi jezero. Iako se ne zna mnogo o perivoju pretpostavlja se da je mogao biti uređen tek nakon izgradnje dvorca. Ipak, dogradnja dvorca 1865. je sigurno potaknula ponovno uređenje perivoja. Svoj je konačni izgled dobio u u 30. godinama u doba Teodora Pejačevića. Na posjedu se osim velikog dvorca u kojem smo mi sada nalazi i mali dvorac. Temelje prvotnog dvorca postavio je grof Vincencije Pejačević. I proživio je mnoge obnove od kojih je najvažnija ona Ferdianda Karla Rajnera koji je skroman proširio i pretvorio u bogat neobarokni dvorac. Što ste mi svi tako namršteni?“, zastane žena. Kad ne dobi odgovor, nastavi. „Obilježja baroka bila su kićenost i bogat dekor. Neobarok je bio stil još kićeniji i još bogatiji. U dvorac su bile ugrađene štukature koje su tu još i danas, drvene oplate te ugrađeni namještaj. Moram navesti da je kuhinja bila u izdvojenoj zgradi te da se hrana prevozila željeznicom u tunelu koji je povezivao zgradu i dvorac.  U ovoj prostoriji u kojoj smo sada bio je predivan strop sa ugrađenim različitim drvom kako bi dobio raznolikost boja. Nažalost, uništen je. Tijekom Drugog svjetskog rata dvorac je koristila njemačka vojska. Dvorac je bio opljačkan i opustošen. Danas se koristi kao Zavičajni muzej i galerija. Sada možete otići na kat i razgledati sobe. U jednoj je Dorin klavir i molila bih vas da ga ne dirate. Također ćete vidjeti razne predmete iz svakodnevne upotrebe i lovačke trofeje. Pažljivo.“,završi priču pa se mi polako zaputimo na kat. Čudan osjećaj. Gledati kao važne pronalaske nekad tako nevažne stvari. Prije je sve bilo toliko raskošnije. Više se pozornosti pridavalo detaljima. Današnjem dobu to nedostaje. U drugoj sobi bio je istaknut Dorin klavir. Je li to stvarno bio njen klavir? Je li to klavir iz kojeg su bježale note u savršenom skladu slaveći Doru kao prvu hrvatsku skladateljicu? Kažu da jest. Iza vrata se čula glazba koju je upravo ona skladala. Ugođaj je bio neopisiv. Kao da je još tu. Nevoljko sam prešla u sobu iz koje se čuo smijeh. Staklene oči divljih životinja koje je smrt pripitomila gledale su u prazno. Neki su učenici pozirali sa prepariranim životinjama. Meni ih je bilo žao. Životinja, mislim. A bila sam i ljuta na ljude koji su ratovali i tako opustošili sobe. Tmurnog raspoloženja sam se spustila niz ovalno stubište i pričekala cimericu na mjestu gdje je prije bio hlad.

Ostali su se ponašali normalno. Kao da nisu saznali nešto tužno, nešto za što su krivi ljudi, a ne tek puki slučaj. Pokušali smo izgnjaviti nastavnike da nas puste da ostanemo u sjenovitom zagrljaju stabala još malo, ali nisu se dali. Vratili smo se u hotel istom stazom, uz zvuk zanovijetanja koje je postalo uobičajeno. Sunce je i dalje sijalo sparinom. Cure su i dalje o nečem žustro raspravljale.

Ivana Turković, 8. a

                                                                                          Voditelj: Gordana Curać Depolo

rad predložen za županijski Lidrano 2013.





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju