preskoči na sadržaj

Osnovna škola Petra Kanavelića Korčula

Login

Iz povijesti škole...

Upis prvaša u školsku knjižnicu, 2010. godina

(pogledaj album starih fotografija)

Vremenska prognoza

 

Kalendar
« Listopad 2018 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
Prikazani događaji

Koliko vremena dnevno provodim za računalom?




Javite nam se!

Imate sliku, komentar, kritiku, pohvalu... Sudjelujte u stvaranju stranica, javite se!

claudia.tarle@gmail.com

Tražilica

 

 

Brojač posjeta
Ispis statistike od 17. 5. 2010.

Ukupno: 2108053
Ovaj mjesec: 6152
Ovaj tjedan: 1919
Danas: 267

-

Lidrano 2013.
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
Hrvatska, Zagreb i ja
Autor: Damir Meštrović, 12. 10. 2012.

Smrad. Užas. Zagreb. Koliko god mi se sviđa osjećam mučninu kad sam tu. Srećom prvo mjesto koje smo posjetili je restoran čije ime nisam uhvation. Jeli smo pohano meso i krumpiriće kao i zadnja dva dana pa krenuli dalje.

Prolazimo centrom. Mjesto je prekrasno. Sve je čisto i uredno. Sve od katedrale do fontane na trgu, pa čak i fensi šmensi hoteli s trinaest zvjezdica. Ali moraš gledati iza blještavila glavnih ulica. 

klikni na opširnije!


Nakon toga i nije tako lijepo. Ja ne znam što drugi vide, ali ja vidim mjesto koje je izgubilo svoju čar. Samo skitnice i prosjaci. Stare babe i djevojčice od deset do dvanaest godina koje pokazuju više kože nego indijski super modeli. Došli smo do muzeja. Ovo je jedno od mjesta koje sam stvarno htio posjetiti, osim Vukovara. Ali sâm. Nisam dobre volje.  Ulazim unutra. Idemo u planetarij. Ne znam zašto, ali ne očekujem previše. Penjemo se na gornji kat. Prolazimo pored starog velikog teleskopa. Ulazimo u prostoriju i sjedimo u potpunoj tišini. Nakon nekog vremena pojavljuju se zvijezde. Počinjem se osjećati  kao da sam tu sâm, a onaj glas koji čujem, iako ne toliko ugodan, mogao je biti i Božji. Zatim smo se vratili u prizemlje i imali smo malo vremena razgledati sami za sebe glavnu prostoriju. Tamo pronalazim ono što nisam očekivao. Kolekciju starih automobila. Mercedes tipa S , NSU RO 80 ( ili Audi u današnjosti), Renault NN i Hansa. Svi su automobili iz četrdesetih. Vilica mi je pala na pod! Mogu samo zamisliti nekog mafijaša, vjerojatno imena Toni, kako ga vozi, dok ga druga dvojica pokrivaju kišom metaka. Svugdje lete zelene novčanice. Auto je pun rupa. To je prava stvar. Još jedna stvar koju sam dobro zapamtion bio je Američki vojni avion, bombarder, Thunderbolt  F47D30. Čarobno, mislio sam. Zatim smo pogledali druge izloške. Vidjeli smo sve od početka do kraja tehničke povjesti čovječanstva. Na kraju smo pogledali repliku rudnika koji se nalazi ispod muzeja. Nakon rudnika boljela su me leđa. Ne mogu ni zamisliti kako je bilo Mati. Izlazimo iz muzeja i idemo prema još jednom muzeju. Muzej Dražena Petrovića. Mjesto jako miriše po inspiraciji. Razgledali smo ga detaljno te pogledali film. Čak sam i ja počeo misliti da bih mogao učiniti nešto za sebe, baviti se sportom, smršaviti, ali brzo me je prošlo jer sam koliko toliko lijen. No, ideja je još tu. Koliko god ja to htio učiniti, jednostavno ne dam sebi priliku.  Izlazimo van, kiša još uvijek pada.

Nakon svega ovoga, razmišljao sam gdje živim. Pomislim: Hrvatska. Vidim prosječnu malu državu u svijetu koji kontroliraju mediji i industrija zabave. No, istina je da smo poprilično važni. Padobran, penkala, izmjenična struja, torpedo, kravata, sve je došlo od nas. Da ne spominjem statistički jednu od najboljih nogometnih, rukometnih i vaterpolo momčadi u Europi.

Da skratim, i ja sam važan.

Damir Meštrović 8.a

pobjednik međuopćinske razine, predložen za županijski Lidrano 2013.

Voditelj: Gordana Curać Depolo





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju