U subotu (12. svibnja) zapuhao je jaki maestral i zaprijetio otpuhati čepove i uništiti naše djelo na Spomeniku. Čepovi su se već kotrljali po cijeloj Plokati i vrtili u vilinskim krugovim po svim zakutcima, trgovima i uličicama. Izgledalo je kao da će se obistiniti naša slikovita hiperbola o „Plokati prepunoj čepova“. Ali, naši vrli učenici, koji su samoinicijativno dežurali na Spomeniku, oko osam sati su podigli uzbunu, obavijestili roditelje i nastavnike i počela je spontana akcija spašavanja čepova. Uskoro su se u borbu protiv vjetra, a za svaki čep, uključilo desetak nastavnika, učenika i roditelja. Iako se radilo zdušno, nije bilo lako i u jednom trenutku je izgledalo da gubimo bitku s vjetrom. Mala grupica čeških turista koja je sve promatrala, shvatila je situaciju i odmah uskočila upomoć. Primijenili su „skijašku“ tehniku zgrtanja snijega koja se pokazala izvanrednom. Uskoro su svi učenici skijali u dvojcu i metalnim ogradama okrenutim naopačke zgrtali čepove na hrpu u sredinu spomenika. Ovako skupljeni na hrpu, čepovi su odolijevali naletima vjetra, a razdragani učenici, sada već uvjereni u pobjedu nad vjetrom, nisu mogli odoljeti asocijaciji i junački su se, na sve četiri, bacali i uklizavali u hrpu čepova što se pokazalo kao super relaksirajuća sportska disciplina!
Sad je još samo trebalo raznim priručnim sredstvima grabiti čepove s hrpe i stavljati ih u vreće i kutije. I tu su uskočili dobrohotni građani i susjedi donoseći kućni alat i kuhinjsku opremu te smo začas raspolagali s desetak škovacijera, metli i kanti, a našla se i jedna zgodna plastična raštelada kao i nekoliko smotuljaka kuhinjskih vreća za smeće. Od našeg cvjećara Mateta „posudili“ smo velike kutije za cvijeće (poslije akcije uredno smo ih vratili!) i za tili čas su se sve raspoložive kutije i vreće napunile. Strateško mjesto, ulaz u spomenik, kroz koji su se čepovi “rastrčavali“ na sve strane, zagradili smo punim vrećama i tek smo tad mogli odahnuti. Tada je već na poprište stigao i naš školski domar s pravim čvrstim vrećama i kantama te ravnatelj u pratnji radnika iz Komunalnog poduzeća s usisivačem i kombijem. Na sreću, za usisivač više nije bilo posla jer su vrijedne ruke naših junaka jednako brzo, ako ne i brže „pujale“ čepove s hrpe i „ulijevale„ ih u vreće, a par njih je za čas sakupilo i one porazbacane po zakutcima Plokate. Kad su sve vreće ukrcane u kombi i pospremljene u školu, cijela junačka eko-ekipa počastila se sokovima i vrućom čokoladom. „Ja sam s nastavnicima na piću“ javio je ponosno šestaš mami koja je zvala mobitelom i pitala se gdje joj je sin zapeo, a već je skoro 10 sati. Dakle, samoorganizirana akcija spašavanja trajala je jedva dva sata. Hura za naše eko-junake! Neće nama ni maestral, ni bura, ni kiša uništiti trud i otpuhati čepove koje smo kroz cijelu godinu uporno skupljali!