Obećali smo vam još nešto o predstavi Dugonja, Trbonja i Vidonja. Obećanje je obećanje iako je kraj školske godine i velika gužva, ali još uvijek nije kasno za lijepo prisjećanje na dobre dane korčulanske glume na koje nas je podsjetila naša sugrađanka Darinka Krstulović koja je i sama glumila davnih dana u ovoj veseloj predstavi i za jedan zanimljivi komentar (kazališnu kritiku) naše psihologinje Ivice Fabris. 

Prisjećanje na slavne dane korčulanske glume (Darinka Krstulović)

Amatersko kazalište u Korčuli ima vrlo dugu tradiciju i po podacima koje sam pronašla starije je od hvarskoga. Hvarsko se međutim smatra najstarijim zbog toga što su Hvarani izgradili zgradu kazališta, a Korčulani su se orijentirali na ambijentalni teatar. Toliko o tome. Korčulansko kazalište je doživjelo svoj procvat kad je u Korčulu došao prof. Anatolij Kudrjavcev, koji je  kazalište preporodio, pa je s dotadašnjom redateljicom i glumicom gospođom Tinkom Sessa okupio izvanredan ansambl, koji je bio sposoban izvoditi vrlo zahtjevan repertoar. Zaslugom Tolje Kudrjavceva  i u školi se osniva dramska sekcija, koja je postavljala Nušićeve komedije, Annu Frank, Scapenove spletke i sl. Najbolji glumac ove sekcije bio je pok. don Luka Depolo, tada još školarac. Dugonja, Trbonja i Vidonja postavljen je u korčulanskoj školi daleke 1956.g. u režiji Tinke Sessa, a igrali su: nevidljivi Jurić - Dare Bosnić (pok.), duh - sudac Missoni (sada je u Dubrovniku), Egon Padovan, Berto Curać (pok.), Žele Milat (živi u Rijeci), Suđo je porijeklom s Pelješca, a u Korčulu je išao u školu. On je bio Dugonja, jer je u njemu bilo skoro dva metra. Ženski likovi su bili Ljubica Sambrailo (kasnije Ivančević) i Darinka Šain (kasnije Krstulović). Imam puno fotografija i uspomena na ovo vrijeme, a upravo s ovom predstavom smo gostovali po otoku. Dobro da se ne zaboravi.

Komentar predstave  „Dugonja, Trbonja i Vidonja“ (Ivica Fabris)

Predstava školske skupine Orama je oduševila odrasle koje je podsjetila na slavne dane kada su se u Korčuli izvodile cjelovečernje predstave. Djeca su se u nju mogla u potpunosti uživjeti i vidjelo se da je gledaju bez daha. Stariji učenici doživjeli su je na drugoj razini, njih su najviše oduševili komentari glumaca, scenografija i specijalni vizualni i auditivni efekti koji su „posuđeni“ iz suvremenih stripova i video clipova. Zahtjevnjije gledatelje fascinirala je lakoća s kojom se jedna klasična školska predstava u stručnoj  intervenciji  voditeljice  pretvara u suvremenu minimalističku alegorijsku sliku koja se može doživjeti i gledati na više razina. Uz pohvalu svim glumcima, posebno izdvajam ulogu vještice u  izvođenju  Ivane Turković  koja je uz  moderne stripovsko-filmske rekvizite (lubanju „Đura“ i opakog mačka) i duhovite komentare glumice, ostavila najjači utisak na gledatelje. Bilo je očito kako cijela zaigrana glumačka skupina uživa u izvođenju predstave koju su posudili od svojih roditelja i adaptirali je u stilu moderne generacije odrasle na Štrumfovima i Gargamelu.