Sunce obasjava svojim žarkim zrakama Slavonsku ravnicu. Prodire kroz staklo autobusa i bocka mi oči. Prati me na putovanje. Pokazuje mi put prema Kopačkom ritu. Ispred mene, kao na pladnju prostio se rit. Rit je prostor koji sadrži rijeke i jezera koji mijenjaju vodostaj. Zelena stabla hrasta lužnjaka opkolili su rit pa ga čuvaju kao vojnici. Štite u svojim krošnjama gnijezda kao majka kad čuva dijete u naručju. Uski mali puteljak kojim kročim u srce rita vodi me kroz nepoznato područje. Iza kutka sakrilo se kao najsramežljivije dijete najveće i najdublje Sakadaško jezero. Jezero se igra skrivača s rijekama Dunavom i Dravom. Rijeke se savijaju kao zmije pa traže jezero, ali rijeke ne teku same. Prate ih razne ribe i pokoja patka. Odjednom začujem nekakav zvuk. Dvije male zelene žabe igraju se lovice po travi. Okrećem se oko sebe ne bi li još nešto. Ugledam dvorac Tikveš kako me promatra iz daljine.  Dok mu se približavam osjećam miris vode,drveća i trave. Svugdje me okružuje zelena šuma koja je bogata raznim životinjama. Više od dvije stotine šezdeset vrsta ptica sagradile su dom u krošnjama drveća. Samo jedna mala barčica usamljeno je plutala na jezeru. Nema nikoga da joj pravi društvo. Tražim svojim pogledom orla štekavca, ali ga nigdje ne vidim ni ne čujem. Razmišljam gdje je sada? Što radi? Kako li mu je vidjeti cijeli rit s visine? Sigurno sada tamo negdje čuva svoju obitelj u krošnjama hrasta lužnjak. Sjela sam nakratko i uživala u zelenoj šumi koja je zaštitnički i uspravno stajala ispred mene. Ali nakon nekoliko minuta razrednice su nas pozvale da krenemo dalje.