Dovela me do našeg  bora u dnevnom boravku. Kao da je sjela na crvenu kuglicu na boru i lagano me izaziva. Dotaknem kuglicu misleći da ću moći opipati točkicu i vidjeti što je to zapravo. Povuče me nekakav vrtlog. Odjednom nađem se u nekakvom čudnom svijetu. Svijetla točkica počinje polako rasti i  postaje sve  veća i veća. Približim joj se, kad vidi čuda… Pa to je mala vila. Ispred mene staza posuta svjetlećim kamenčićima, a oko mene stabla sa čudnim krošnjama, šarenilo boja. Raznobojno cvijeće ispod drveća kao da je napravljeno od plastelina. Hodam po stazi, ali ne dotičem pod, kao da lebdim. Iza mene, u stopu me slijedi šutljiva vila. Zapucketa nešto. Na put mi stane crvena vjeverica.

„Ti si sigurno Lovro, stariji dječak što je kitio bor?“

„Gdje sam to ja  upitam“, vjevericu.

„Ovo je čudesan svijet mašte“,odgovori vjeverica.

„Pa zašto sam ja tu?“

„Ti si trenutno dječak koji ima moć mašte, baš kao i sva djeca dok ne odrastu. Zalutao si u ovaj svijet i sad nam moraš pomoći iskoristiti svoju moć“, objašnjavala je vjeverica.

„ Ali kako?“ progovori šutljiva vila točkica.

„Zamisli nešto, čudno…“

Hajde,…zamislit ću, pomislim…kip slobode…boom!!! Stvori se ispred mene ogromni kip slobode. Ovo je super!!!

„Sad nam moraš pomoći riješiti se zlog Magnusa“,ponovo će vjeverica.

„Tko je Magnus?“ upitam.

„To je strašni čarobnjak koji voli sve zlo i mračno“.

„Ne boj se“, reče točkica, „ajde požurimo se, trebamo te upoznati s ostalim članovima naše ekipe“.

Trčali smo kroz šarenilo čudnog kraja. Došli smo do ogromne gljive. Vjeverica pokuca na stabljiku i otvore se nevidljiva vrata. Iz gljive izađu bijeli zec, jajasti patak i šareni krokodil. Nezamisliv spoj, pomislim, ali ovo je sve nezamislivo, pa što? Odjednom se zamrači i zapuše hladni vjetar uz jezivo hukanje. Digla se oluja u par sekundi. Svi smo uletjeli u gljivu. Unutrašnjost gljive bila je nalik na špilju punu blata i vlažnih svjetlucavih stijena.

„Što je ovo bilo“,upitam čudnu ekipu.

„Snažni Magnus se probudio, gladan je, traži nas. Ostali smo jedino mi da nas zatoči pa da krene sa svojim zlim namjerama eksperimentiranja. Strah nas je, Lovro, pomozi nam“, povikaše svi!

Zamislio sam snažnu brojnu vojsku i dva kiklopa. U isti tren su se stvorili preda mnom. Hrabro smo izašli iz skloništa u napad. Bitka je počela. Tisuće neprijateljskih kostura, pokretima zombija, išlo je na nas. Naša hrabra vojska i kiklopi su se borili. Odjednom ispred mene pojava u crnom, bez lica. U crnoj ruci mu mač. Pokušava me pokositi,a ja bježim amo- tamo i sjetim se misli!!! Zamislio sam moćniji mač. Borili smo se. Pojava je bila veća i jača. Gurnula me je. Pao sam na pod. Tad se niotkud pojavi kiklop i jednim korakom pregazi crnu pojavu. Pretvorila se u oblak dima. Nastala je tišina… 

Nestala je vojska kostura, razdanulo se, oluja se smirila. Točkica, vjeverica, patak i krokodil veselo uzviknu: “Uspio si Lovro, bravo!“ 

Crrr,crrr nešto zvoni. Ulažem napor i jedva otvaram oči i shvatim da sam sve to sanjao.