Vraćajući se jučer iz škole ulazim u kuću, ostavljam torbu u hodniku, perem ruke i sjedam za stol. Vraćajući se danas iz škole, ulazim u kuću, ostavljam torbu u hodniku, perem ruke i sjedam za stol. Vraćajući se svakoga dana iz škole ulazim u kuću, ostavljam torbu u hodniku, perem ruke…

,,Što je bilo u školi?“ prve su riječi koje čujem čim uđem. A ja onako uvijek u prolazu odgovaram: ,, Ništa posebno.“ ,,Dobro, što se s tobom događa? Imaš li kakvih problema? Zaljubljena si? Reci mi kad su informacije za roditelje da ja vidim što je to ,,ništa posebno“,  povišenim tonom izdere se majka napokon na mene. Nije baš da mi se ratovalo s roditeljima nakon osam školskih sati, no barem su me primijetili.

,, Vi mislite da vam ne bih rekla da se nešto događa sa mnom. Pa vi ste mi kao…kao najbolji prijatelji kojima bih rekla svoj problem, samo moji prijatelji ne idu na informacije u školu..“ dodam usput. Uto su mi krenule suze jer su me zaboljele majčine riječi. ,, I ne ulazite u moju sobu!,, otrčim i zalupim vratima. Za stolom je zavladao muk. Pokušavala sam zamisliti lica svojih roditelja. Ležala sam na krevetu više od sat vremena i razmišljala. Teške misli vukle su mi se po stalno mozgu. Zašto nemaju povjerenja u mene? Zašto me ne razumiju? Pa i oni su bili u mojim godinama.  Pa onda opet novi krug. . Zašto nemaju povjerenja u mene? Zašto me ne razumiju? Pa i oni su bili u mojim godinama. I tako stalno…

Na kraju zaključim. Ne razumiju oni mene, ali ne razumijem niti ja njih!

Skočim na noge iz kreveta, a vani je već mrak. Još jedno poslijepodne je prošlo u razmišljanju o besmislenoj svađi s roditeljima. Samo me žele uzburkati. Oni su oluja, a ja more, a u ovoj priči oluja doziva more…a ja ne volim oluju. Volim bonacu, volim tišinu u kojoj možeš maštati, sanjati...U redu. Shvatila sam! Pretjerujem!

Pognute glave, skrušeno izađem iz sobe i dođem pred roditelje. Čim me majka ugleda obrati mi se nježnim glasom: ,, Bila si u pravu. Razrednica me primila na informacije i pokazala mi tvoje ocjene. Dobre su. I ti si dobra. Žao mi je što ponekad pretjeram, ali pokušaj me shvatiti. I ti ćeš jednoga dana biti majka i imati svoje dijete i željet ćeš mu sve najbolje u životu…“ majka će dubokoumno.

Ali ja sam joj oprostila jer je i ona meni. Sigurna sam da ćemo naći zajednički jezik. Sigurna sam da neću razumjeti svoju djecu, no uvijek ću se truditi prisjetiti se kako je bilo meni. 

Mara Risteski 8.a

Voditelj: Gordana Curać Depolo

međuopćinska razina LiDrano 2013.