Jedna od stvari i običaja koji nestaju su sparaonice.

Zanimljivo je znati kako su se prije djeca igrala. Ovu priču zapisao sam za  nove generacije koje dolaze kako bi i one znale čime su se prije njihovi očevi zabavljali i kako su  slavili praznike. Odgovore na pitanja dobio sam od svoga oca. Moj tata je dok je bio mali živio u Korčuli i on se zabavljao sa sparaonicama. Najviše su se koristile po starom gradu, na Božić i Novu godinu. Za božićne ili novogodišnje blagdane bila bi nestašica šibica.

Danas se može lako otići u trgovinu kupiti petarde. No prije si se morao malo sam pomučiti. Najprije je trebalo napraviti ili nabaviti sparaonicu. Glava sparaonice je ovalnog oblika s rupom u sredini i na nju je spojena ručica, moglo bi se reći da sliči na čekić. Napuni se glavama šibica i sparaje  zbog udarca čepa  o kamen. Služila je za zabavu u manjim mjestima. Tata mi je pričao da je jedne godine na Božić policija (tada se je zvala milicija) hvatala dječake i oduzimala im sparaonice. Tako su lovili i njega no nisu ga uhvatili. Najčešće su djeca nasljeđivala sparaonice od starije braće. Nove je bilo lako napraviti dok  su im očevi radili u brodogradilištu Inkobrod, a ako nisu imali očeve u brodogradilištu,  morali su se sami snaći i poslužiti starim ključevima od konobe i drugim sličnim predmetima. Kad je tata odrastao, ostavio mi je sparaonicu da se i ja mogu zabavljati. U Žrnovu se još uvijek slavi sparavanjem za Malu Gospu. Ove godine u Žrnovu je bilo oko 20 djece i svi su sparavali. Najviše je bilo djece od 8 do 19 godina.

Martin Sardelić 5.b