Ergela u Đakovu. Konji u štalama. Čuje se topot 180 lipicanaca. Osmaši i turisti nisu jedini koji su posjetili ovaj ,,grad” konja. Posjetila ga je i kraljica Elizabeta III. Mladi konji služe za vježbe s djecom s posebnim potrebama, a starije jašu odrasli.Nažalost vrijeme nam nije dopustilo da ih jašemo. Sami proizvode  sijeno. Svoje plemenite životinje peru svako popodne i izvode vani da mogu pasti. Doznala sam da u cijeloj Hrvatskoj ima 14% lipicanaca i da konjem nazivamo ženku, a pastuhom mužjaka. Lipicanci su pametne i dobre životinje koje mogu prepoznati ljudski karakter dok ga se mazi. Zbog lakšeg prepoznavanja svaki konj ima svoje ime i matični broj. Mogu živjeti 30 ljudskih godina i tek tada kada uginu ,,dobiju krila”. Tada ljudi iskoriste njegov rep za proizvodnju gudala.Takve dostojanstvene životinje gracioznog koraka još nisam vidjela. Ta ljepota, snaga, temperament, neukraćenost i vatrenost osvojili su mi srce. Nije ni čudo što su te životinje česta tema umjetnika.Zbog njihove ljepote slikaju ih s krilima, a u bajkama princeze čekaju svog princa na bijelom konju.Jutro se bližilo kraju. Ergelu smo ostavili iza nas, a u mislima su ostali konji u kasu s krilima…