Ante Jeričević

Dok sjedim u potkrovlju, u svojoj kuhinji, niz krovni prozor slijeva se kiša. Tisuće slapova teče niz staklo. Tisuće bubnjeva bubnja kapima iz sivih oblaka što plove nebom. Svaki je oblak velik k'o lađa, debelih trbuha prepunih kiše.

Zvonik katedrale ponosno stoji, prepušta se milovanju kiše, a krovovi blistaju isprani i čisti. Gledam ih kako se crvene, kako se hvale kamenom zvoniku. Natječu se u svojoj ljepoti. Kiša sve jače ispira krovove, lije niz prozor u dugim slapovima, zavjesom svojom pokriva Pelješac. U ritmu lupa po limenom kanalu, miluje grilje zatvorenih prozora i pere ulicu marljivo i snažno.

Svo bogatstvo njene muzike, svi njeni bubnjevi i njihovi zvukovi umirili su dan i sve oko mene. Moj lijepi grad, moja kamena ljepotica zaspala je u ritmu kiše. Zaspao sami ja tiho i sanjao ocean.