Pišem o njoj, i gledam je i slušam. Doplesala je u sivoj haljini od gustih oblaka, do mog prozora, smirila vjetar i u trenu nastupila.

Svira i pleše. Počela je polako i tiho, a onda je ubrzala ritam i glazbu. Pjeva i pjevuši, pojačava i stišava, kuca i zvoni. Odjednom stane, pa promijeni ritam. Suzama plače bez jecaja, čisti stare kuće i ulice, oplakuje prirodu.

Slušam njenu tužnu pjesmu. Sad mi liči na uspavanku. Prestajem i ja pisati. Idem spavati.