Ljudi vole razne ukrase.

Neki vole kuglice, pahuljice, šljokice, neki pak zvjezdice. Samo malo ljudi zna što je pravi, najljepši i najvažniji ukras. To su djeca.

Djeca krase svijet, usrećuju ljude, pomažu, brane i paze na druge. Dok ljudi u trgovini gledaju ukrase za jelku zaborave da sve što im za Božić treba je da njihovo dijete bude uz njih, da se smije i veseli, da na njegovu licu nema ni traga tuge.

Mnogo djece je tamo samo vani i stoji na hladnoći, bez ljudi kojima će se povjeriti, koji će ih voljeti, maziti i paziti kao većina naših roditelja nas. Kad odrasli vide na ulici takvo dijete vide samo sirotinju, a u njemu ne vide ono što bi im možda moglo uljepšati cijeli život… U njemu ne vide taj mali ukras koji samo čeka da dođe njegov red da i on zablista. Ne želim u ovom tekstu o odraslima govoriti loše i ovaj tekst se ne odnosi na svih, ali puno ljudi iz njega može nešto naučiti.

Razmislite koliko je djece povrijeđeno kada mu netko kaže da je beskoristan, kao da na ovom svijetu ne bi bilo razlike da ga nema. Moja poruka djeci je da ne slušaju to. Vi znate da druge činite sretnim i da ste nekome sigurno puno pomogli. Sva djeca, svi mi smo na ovom svijetu potrebni, iako ćemo sigurno u životu čuti da to nije tako. No mi smo jaki, uporni i ne trebamo to slušati.

Zapamtite, mi djeca, najveći smo i najvažniji ukras na ovom svijetu!

Lora Lagundžija 6.b