našoj školi, u zadnjem tjednu veljače, obilježit će se 10. tjedan psihologije radionicama s roditeljima učenika trećih razreda na temu „Naša očekivanja i odgojni stilovi“.

Cilj radionica je  razgovorom u krugu roditelja iznijeti njihova očekivanja od djeteta i škole te osvijestiti osobni roditeljski stil odgoja. 

Kroz kraće predavanje roditelji će se upoznati sa važnijim stilovima odgoja i njihovim posljedicama, a nakon toga će u  grupama rješavati određene odgojne situacije na koje nailazimo u školi.  

Školska psihologinja, profesorica  Ivica Fabris već dugi niz godina provodi takve radionice s roditeljima upozoravajući kako popustljivi odgoj koji sve više dominira u našem podneblju dovodi do ponašanja i osobina djece koja su u suprotnosti od željenih. 

Većina roditelja tako očekuje da im djeca budu „sretna, vesela, samopouzdana, prijateljska, samostalna, da se lijepo druže i surađuju s drugom djecom,  te da se dobro osjećaju  u školi…" Popustljivi odgoj u kojem djeca rastu bez granica i bez pravila ponašanja (bez discipline!),  prema mnogim istraživanjima dovodi do impusivnog i nekontroliranog, a ponekad i asocijalnog ili samouvjereno nametljivog ponašanja. 

Djeca odgajana popustljivim stilom nisu uporna, odustaju već kod malo težih zadataka, nemaju samopouzdanja ni samostalnosti, a kad  nije po njihovim željama znaju se ponašati prkosno i buntovno. Iako je odgoj prvenstveno u domeni roditelja,  na tom planu nužno je partnerstvo škole i roditelja. 

Svi zajedno, i  kod kuće i u školi, trebamo težiti odgovornom roditeljstvu na koje nas uostalom obvezuju i dokumenti Vijeća Europe koje roditeljima nude  smjernice za razumijevanje njihovih odgovornosti kao roditelja u 21. stoljeću. 

Roditelji trebaju osigurati djetetu osnovnu njegu, sigurnost, emotivnu toplinu, ali i stimulaciju, vođenje i strukturu te emocionalnu stabilnost. 

Iz ovoga je vidljivo kako nije lako biti roditelj 21. stoljeća! 

To je  zaista posao s punim radnim vremenom! Važno je djeci  u svakoj dobi  postavljati jasne i razumljive okvire i  granice te unaprijed poznate posljedice za kršenje istih. Iznad svega, biti dosljedan i ponašati se kao dobri uzori. Tako ćemo djecu odgojem, a ne kažnjavanjem, učiti kako svijet funkcionira.

"Nestrpljenje, nepoznavanje i nerazumijevanje djetetovih individualnih i razvojnih potreba, kao i sve veći nedostatak vremena za bavljenje djetetom“ ističe psihologinja „dovodi do slabljenja odgojne funkcije suvremene obitelji  i škole."

I za kraj, ali ne manje važno: djeca s granicama i strukturom su sigurnija, odrastaju emocionalno stabilnija, imaju bolju kontrolu svojih osjećaja, bolje  se prilagođavaju zahtjevima situacije, samostalna su  i samopouzdana i nisu rizična za kasniji loš utjecaj društva. A to je upravo ono  što svi mi, odrasli, želimo.