Mama me tog jutra, 13. 10.,  probudila u šest sati;  još je bilo mračno. Otišli smo na kolodvor i tamo sam uzbuđena čekala da se svi okupimo. Kad smo se okupili ušli smo u autobus i krenuli  na put u dolinu rijeke Neretve.

Autobusom smo došli do Orebića i tamo pokupili učenike iz Vignja i Lovišta. Sad smo svi na okupu, svi četvrtaši naše škole.

Nakon par sati došli smo u Metković. Prvo smo otišli u Ornitološki muzej, gdje nam je gospođa Ivana pričala o prirodi i očuvanju prirode. Doznali smo da u tom muzeju ima 356 vrsta ptica.                            

U autobusu smo se podijelili u dvije grupe. Mi iz Korčule smo prvi otišli u muzej Narona dok su drugi otišli vidjeti Domagojeve strijelce. Muzej Narona bio je jako zanimljiv. Meni su bili najdraži kipovi. Raspitivali smo se o tome zašto kipovi nemaju glave. Vodič nam je objasnio da su im kršćani odrubili glave jer im građani Narone nisu dopustili da budu kršćani. Dok smo hodali muzejom kroz rupice smo vidjeli ostatke grada Narone. Kad se druga grupa vratila otišla je u muzej, a mi smo otišli vidjeti Domagojeve strijelce. Tamo smo se zajedno slikali.     

Ručali smo u restoranu Đuđa i Mate. Za desert smo dobili mandarine. Pokraj restorana smo u rijeci vidjeli lađe.

Svi su bili sretni i uzbuđeni jer smo jedva čekali kad će doći vlak. U vlaku smo u jednom kupeu bile: Ema, Marija, Karla, Lucija, Elizabeta i ja. Bilo je jako zabavno, čak sam i kartu sačuvala. Kad smo se iskrcali iz vlaka autobusom smo otišli do mjesta gdje ćemo se voziti lađama. Vozili smo se po Baćinskim jezerima i vidjeli lopoče, otočiće, patke i ostale ptice, a čak smo se provlačili kroz male kanale. Najdraže mi je bilo slikavat konje, krave i ovce.

Vozač nas je čekao na obali i čim smo izašli krenuli smo prema kući. Počeo je padati mrak, u devetnest i dvadeset smo došli na kolodvor, a tamo su naš čekale mame i tate. Bilo mi je jako zanimljivo, zabavno, lijepo i nezaboravno.