Sinoć smo bili na spomeniku, palili svijeće, djeca su rekla nekoliko toplih riječi. Priključili smo se akciji "I u mom gradu Vukovar svijetli" .

Prisjećam se...

Srce je ljeta. TV  je upaljen i stvara dodatnu vrućinu u kući. Baš u trenutku kad sam željela ugasiti, čujem: „ A prije dvadeset godina na današnji dan počeo je napad na….“ Ostalo vam je poznato, većini samo iz usmene predaje. Čudno da ovo mogu reći, a čini se sve tako blisko… U tom trenutku promislila sam na vas. Koliko je teško i predočiti sve ono vrijeme od tri duga mjeseca. Zamisli, da tri duga mjeseca živiš u neopisivom strahu, pod paljbom neprijatelja, gladan, uplašen, ranjen. Moraš se vladati po tuđim željama. Jedan dan, dva dana, tri dana i kad bih sad odbrojavala do devedeset  pola bi vas izgubilo strpljenje. A ja bih samo željela nekako probuditi suosjećanje. Jer to je VUKOVAR.  Vukovar grad heroj i žrtva. Od nas se traži samo malo zahvalnosti, zahvalnosti koja dolazi iz srca. Želim da moj grad ima spomen obilježje svima onima koji  su nesebično  branili Domovinu.

Vukovar je pao… Kao jeza proširila se tišina boli u srcima svih  Hrvata. I to nije bilo sve. Slike nemoći i stradanja, divljačkog likovanja obišle su svijet... I zadržale se u našem pamćenju. Iz godine u godinu sve više potresnih priča i iskustava. Kako oprostiti ?

 „ Ako imam svjetiljku, a ona je ugašena, nikome ne mogu pomoći.. Isto je ako ne praštam. No ako je moja svjetiljka upaljena i gori mogu ići u mrak moga neprijatelja da bih svjetlio. Tada neprijateljstvo nestaje. Time što opraštam moja se svjetiljka pali.“ 

(Tomislav Ivančić)