Svanuo je tmuran dan. Iz učionice gledam okupano dvorište.

Drveće na dvorištu mokro je, hrapavo, izgrebeno. Tlo ispod drveća blatno je i sklisko. Nema djece na njemu i izgleda tužno. Tu je samo neka kišna glista, koja je izašla tražiti hranu, i vlažno kamenje. Boje su kao dugine: od žute, crvene, zelene, smeđe do sivozelene. Miriše svaki list  na stablu, osjeća se i miris korijenja drveća. Čujem kišu kako kaplje, susjedovu papigu kako kriješti i vjetar kako šušti kroz grane. Drveće u dvorištu mi maše, zove me, i nešto mi priča. Kaže da je tu otkad i škola i da sebe naziva Čuvarem škole. Pitao  sam ga tuguje li, možda, ali on je brzo i mudro odgovorio: „Ma ni govora! Baš se lijepo odmaram“.

Vrijeme je grozno. Kiša ne može prestati neće, neće i neće. Oblaci su zavladali nebom i ne puštaju sunce da izviri. Prije kiše sve je bilo živo: dolazili  su galebovi i golubovi na marendu. Sada nema ni mrava.

Ja ne volim ovakav kišni dan u školi jer se ne mogu igrati u dvorištu. Ova kiša korisna je samo biljkama jer će se dobro napojiti.