Gledajući staru kamenu kuću u našem dvorištu, uvijek se rado sjetim svoga djeda. Kao djevojčica često sam  ga posjećivala. On bi uvijek sjedio uz peć na drva i grijao se. Na koljena bi mu legao žuti mačak i s njim se grijao i odmarao. Katkad bi mu se mačak popeo na rame. To mi je bilo osobito smiješno. Inače, moj je djed veoma  volio životinje, a i one su voljele njega. Dok je bio mlađi, uz mačku je imao pse i kuniće.

Uživao je kad sam za  tmurnih zimskih dana donosila svoj klarinet i svirala  mu poznate pjesme. Prisjećao se svojih dana iz mladosti i nakon svake odsvirane pjesme ispričao bi mi nešto zanimljivo. Nakon priče i sviranja poželjela bih mu laku noć i dok sam odlazila, gledala sam njegovo sjetno lice. U dubokim borama  vidjele su se mnoge godine njegova  života.

Jednog dana dok sam se vraćala iz škole, ugledala sam bolnički automobil ispred djedove kuće. Zabrinuto sam potrčala i ugledala kako djeda na nosilima odnose u smjeru bolnice. Sjela sam na stube stare kuće i dugo plakala. Djed se iz bolnice više nije vratio. Moj je djed umro, a meni su zauvijek ostala lijepa sjećanja na njega.

I danas se često prošetam do stare kamene kuće. Na mjestu gdje je nekada sjedio moj djed, sada je prazna stolica prepuna sjećanja i uspomena. Samo još katkad  po kući prošeta stari, žuti mačak koji sada živi u dvorištu ispred naše kuće.