2010-10-19 15:50:00

NP Brijuni

  NP Brijuni. Hmm... jedno od mnoštva prirodnih bogatstava koje krase i uljepšavaju moju domovinu. Smješteni su u Istri na najljepšem, najmirnijem i najtoplijem moru- Jadranskom.

Motori brodice se gase. Nastaje lagana trešnja i to me vraća u stvarnost. Sporo izlazim iz brodice i ostajem očarana prizorom... Prekrasno zelenilo te potpuno bijelim kamenom sazidane građevine tvore jedinstven sklad zajedno s nebesko plavim morem koje miluje obalu. Začujem glas vodičice te ubrzam hod, a lice mi se razvuče u osmijeh: samo par koraka dalje parkiran je zeleno-bijeli vlakić koji me je podsjetio na moje dječje dane kada sam upravo ovakve, doduše puno manje vlakiće, vozila po svojoj sobi. Trkom uđem u vlakić i zauzmem što bolje mjesto.

 Vlak je krenuo. Promatram krajolik slušajući blag vodičičin glas. Pogled mi zaokupljaju prostrane travnate površine koje posjetiocima omogućuju igranje dosadnog golfa. Za oko mi zapne starac koji se neumorno trudi udarcima i svojom golf palicom, ali čini se da mu baš i ne ide. Kroz prozor zadivljeno gledam u beskrajno plavo nebo bez ijednog oblačka. Pogled mi ponovno zaokuplja more koje se ljeska na suncu. Svaka krošnja ovdašnjeg drveća oblikovana je kao klobuk gljive. To nisu postigli nikakvi vrsni vrtlari već sama majka priroda, tj. jeleni koji ovuda neprestano šeću i grickaju lišće.

  Cesta postaje sve grbavija te se vlakić zaustavlja. Uzbuđeni smo jer se upravo nalazimo u safariju, gdje nas iščekuju razne životinje. Naravno, prvo što ugledam je slonica koja ponosno šeće svojim dvorištem i veselo maše repom i ušima. Pozdravljam „šeficu“ - mislim da bi joj se taj nadimak veoma svidio, i odlazim dalje.

  Odjednom, kroz ogradu znatiželjno poviruje njuška jednog magarca koje je jako pitom i voli se maziti. Sve nas je više oko njega, pa predlažem prijateljicama a se izvučemo iz gužve i krenemo dalje. Ah, ovo je susret koji sam najviše išćekivala: gospođa ljama. Umišljenim i ponosnim pogledom žvaće sijeno. Pitam se bi li bila sretnija da je negdje sama i slobodna, a ne zatočena ovdje kao turistička atrakcija. U daljini začujem glasanje krava i nasmijem se njihovim repovima kojima lamataju pokušavajući otjerati muhe. Zatim, tu su i zebre koje neprestano negdje trčkaraju. Od njihovih pruga pomalo mi se vrti u glavi. Naš smijeh i glasno raspravljanje prekida strog razrednikov glas koji nas poziva da se ukrcamo u vlakić. Glasno se smijući sjedam u vlakić i promatram onaj isti put kojim se vozimo. 

  Vlakić je ovaj put stao ispred ustanove u kojoj su izložene sve Titove fotografije. Gledajući ih razmišljam o životu prije, te o povijesti svoje domovine. Zatim odlazim u drugu prostoriju gdje su izložene preparirane životinje koje je Tito dobio na poklon. Ljutita izlazim jer je razočaravajuće što životinje ginu da bi postale samo bezdvrijedan ukras.

    

  Nakon razgledavanje ponovno smo svi na okupu. Pristajemo na laganu šetnju parkom te osmijehom pozdravljamo veselu papigu Koki koja je već starosjedioc ovih otoka. Slušam pjev ptica i promatram prirodu koju jesen mijenja. Pod nogama mi šušti šareno lišće, a cipele mi postaju sve prljavije i prljavije. Podižem pogled i na prostranoj livadi ugledam maslinu koja i dalje rađa i donosi vrhunski plod. Namršteni poziramo za još jednu zajedničku fotografiju. Po već jedno stoti put... Odlazimo jer brodica čeka.

  Ovaj topli jesenski zrak me iscrpio. Na svojim obrazima osjećam sunčevu toplinu. Duboko udahnem i osmjehnem se jer me sve ovo doista dojmilo.

   Brodica kreće. More je mirno. Gledam u otok i čini mi se kao da očekuje naš skori povratak. Razmišljam o svemu viđenom... Čovjek je samo dio onoga što postoji i što je stvoreno. Ali njegov utjecaj na opstanak prirode i svih njenih bogastava je velik. Nadam se da će, zahvaljujući razumu čovjeka te njegovoj nesebičnosti i moji unuci ovo doživjeti... 


Osnovna škola Petra Kanavelića Korčula