Pamtim ga po osmjehu. Velikom širokom osmjehu. Kao da se sva dobrota u njemu nastanila. Mislim da mu nikada nisam dobro vidjela lice. Samo osmijeh.

Gledala bih kroz prozor, a preko ulice, u prozoru kuće bio je osmjeh mog susjeda i ruka podignuta na pozdrav. Mahao bi mi, a ja bih pružila svoje ručice koje su se jedva vidjele. Donosio je sreću mome jutru.

Na ulici imao je svoje mjesto. Svako popodne sjedio bi u „ Aruli “ na svojoj stolici. „ Di si ti moja mala!“ govorio bi mi, naslonjen na svoj drveni štap. Mahnuo bi mi svojom starom debelom rukom, očekujući isti pozdrav i od mene. Gegao se dok je hodao, kao da je imao cijelo vrijeme ovoga svijeta, nikada se nije žurio. „Znaš, lipa moja,“ govorio bi mi, „kad budeš velika, bit ćeš bula.“ „Neću, bit ću moreškant!“ uvijek bih mu odgovarala, a on bi se smijao tako da bi mu veliki trbuh poskakivao.

Jednog jutra potrčala sam kao i obično da mu mahnem, ali u susjednom prozoru nije bilo nikoga. Odluta mi pogled do stolice u „ Aruli“, ali tamo više nema veselog trbuha, ni ruke u zraku, ni drvenog štapa ...

Parti je dundo  Kruno pa sad nekom gore maše i smije se onim svojim sretnim osmjehom.

                 Sara Kopač, 7.c

Voditelj: Suzana Petković

međuopćinska razina Lidrano 2013.