2010-06-16 13:29:00

Nagradni izlet u Orebić - novi Mljet

Učenici 8.a i 3.b u eko projektu "Movimo se-skupimo te čepe" skupili su najviše čepova i od škole dobili nagradni izlet. Gdje su bili, kako su se proveli, što su vidjeli i radili pročitajte u tekstu Marijane Kapor učenice 8.a razreda. 

Kao razred s najviše prikupljenih čepova, dobili smo nagradno putovanje. Dogovor je pao da 14.6. idemo na Mljet. S nama je išao i 3.b koji je također skupio puno čepova. Danima prije izleta pričali smo kako ćemo se kupati u jezerima i kako ćemo uživati. Međutim, stvari su se malo puno promijenile.

Na istočnoj rivi skupili smo se oko 8 i pol. Sivi oblaci koji se se nadvili nad Svetim Ilijom prestrašili su male trečaše i njihovu učiteljicu. Razrednica nam je rekla da se ni ribari nisu otisnuli na more, jer kako kažu, ni jedan pametan čovjek ne izlazi na otvoreno po takvom vremenu. Nakon malo mozganja, ljudi koju su nas trebali odvesti do Mljeta predložili su da bi bilo dobro kada bi otišli posjetiti samostan u Orebiću. Složili smo se s tim samo da se ne vratimo u školu. More je bilo jako mirno, te smo krenuli put Orebića. Još u po kanala, vidjeli smo taj samostan koji se nalazi u pola brda. Nismo baš bili oduševljeni kada smo čuli da do tamo ima skoro dva  kilometra, a da ih mi moramo proći pješice.

Nakon što smo se iskrcali iz brodice, lagano smo uputili. S obzirom da nismo imali vodiča, krenuli smo putem kraj mora. Prošli smo jedan hotel, zatim drugi da bi nam jedna gospođa rekla da se moramo vratiti do prvog hotela i pratiti cestu dok ne dođemo do znaka za samostan. I ovako smo bili već izmoreni, ali ubio nas je sam pogled na uzbrdice koje moramo proći. Nakon svakih 20-ak koraka, sjeli bi smo na cestu i odmarali. Kako su minute prolazile, tako se nebo pročistilo. Sunce je zagrijalo, a mi nismo još ni na pola puta. Onako mrtvi umorni, jedva smo uspeli zadnju uzbrdicu. Napokon smo stigli na ravnicu. Sjeli smo na zidiće, jeli marende i promatrali svu ljepotu Korčule koja se činila jako malom. Uspjeli smo se odmoriti, a prije samog ulaska u samostan, zapečatili smo ovaj doživljaj jednom zajedničkom fotografijom. Ušavši u samostan, utvrdili smo da je skoro jednak kao samostan na Badiji. Otvoreni vrt u kojem se nalazi bunar, mala crkvica i nekoliko prostorija u kojima su izložene starine. Na povratku smo vidjeli i groblje koje je u sklopu samostana. Tamo je puno, kao malih kučica, u kojima su pokopani kapetani i njihove obitelji.

Dok nas je sunce pržilo, krenuli smo natrag. Ubrzanim koracima spuštali smo se niz nizbrdice i prošli cijeli put u tren oka. No to vjerojatno ne bi bilo tako brzo spuštanje da nismo znali da se idemo kupati na Trstenicu. No, i put do plaže činio se izrazito dug, kao put bez kraja. Redovito su se čula pitanja: „Koliko još?“, „Je smo li stigli?“

I napokon smo ugledali plažu. Nakon što smo se smjestili, istog trena smo uletjeli u more. Od 11, pa sve do 4 sata nismo izlazili vani. Prskali smo se, trkali, ronili, potapali… Bili smo gori od malih trečaša. Nismo ni malo žalili što nismo otišli na Mljet, jer nam je bilo odlično. (Osim što se čula kanižela, ali to nismo toliko uzimali u obzir.) Stiglo je vrijeme da se vratimo na Korčulu. Skupili smo sve stvari i uputili se prema brodici za sobom ostavljajući predivne uspomene kojih ćemo se rado sjećati. Već smo skoro i zaboravili na umor koji nas je pratio dok smo se penjali do samostana, ali malo jogiranja nikome ne škodi. Stigli smo na Korčulu i svatko je krenuo svojim putem. Sada smo sigurni da ćemo ih vidjeti sutra, no što će biti za par dana kada završi škola i kada svatko od nas krene svojim životnim putem? No bilo kako bilo, na ulaz u Orebić treba staviti natpis: „Dobro došli u Orebić-Novi Mljet“


Osnovna škola Petra Kanavelića Korčula