Ponovimo zašto naš grad i običaji u Veloj setemani izazivaju tako veliku pozornost diljem svijeta...

U gradu Korčuli djeluju tri bratovštine: Svih Svetih (1301.), Sv. Roka (1575.) i Blažene Djevice Marije od Utjehe-Pojasa (1603.).

Najstarija korčulanska  bratovština, Svih Svetih, utemeljena je 8. listopada davne 1301. godine. Grad je već imao svoj Statut, jedan od najstarijih zakonika u Hrvata, a za nas najvažniji povijesni izvor iz srednjeg vijeka.

U Korčuli, malom srednjovjekovnom gradu na rubu Europe koju tresu ratovi, epidemije i glad, u to doba nailazimo na izuzetno napredna društvena rješenja vrlo rano, čak stoljećima prije nego u nekim dijelovima svijeta.

Bratovštine su se osnivale kao vjerske udruge ravnopravnih građana, bez ikakve klasne podijele; svi pučani i plemići  bili su samo – braća, najrazličitijih zvanja i položaja. 

U bratovštini su svi sjedili za istim stolom, blagovali, raspravljali i nalazili svoj interes – plemići su se mogli istaknuti kao dobročinitelji, a pučani su mogli o nečemu odlučivati i upravljati. Ipak, bratimi su mogli biti samo muškarci, a žene su bile sestre od pobožnosti.

Bratovštine su bile moćne organizacije. Povezujući svih na snažnoj vjerskoj osnovi, gradile su masovnost koja ja bila osnova za stjecanje materijalnog bogastva. Bratovštine primarno nisu imale cehovski karakter, ali su se u nekim razdobljima javljali i ti elementi. Imale su fondove kojima su dobro upravljale i svojim novčanim sredstvima utjecale na gospodarstvo grada i otoka (zavjetne crkve i kuće, ostavštine, umjetnine, posjedi po cijelom otoku). 

Bile su vrlo demokratične. Izbori u bratovštini, izbor gaštalda i uprave, provodili su se izravno i tajno. I druge važne odluke su se donosile na taj način. Skupština bratovštine se naziva balotacjun, što dolazi od talijanske riječi balotta, u značenju lopta, kuglica. Taj naziv zapravo opisuje način glasovanja koje se vršilo ubacivanjem kuglica u glasačku kutiju zvanu bosolo. Ta okupljanja bratima uvijek su bila iznimno živa i glasna. Svi su se strastveno borili za svoje mišljenje. Prateći zapisnike vidimo da je to ponekad završavalo raspuštanjem skupštine i njezinim ponovnim sazivom kad se smire duhovi.

Ipak, temeljna misija bratovština je bila karitativna i socijalna. Ako je neki bratim bio u nevolji, ostali su bili dužni pomagati ga materijalno i duhovno. Bolesnika se svakodnevno posjećivalo, prikupljenim novcem se pomagala obitelj ili udovice, opremala se siročad i davali mirazi za kćeri. Siromašne članove se pokapalo u zajedničke grobnice na trošak bratovštine, a za epidemija su vršili dezinfekciju i pokapali mrtve (bratovština Svih Svtih ili Dobre smrti upravo zbog toga nikad nije izgubila svoj povijesni kontinuitet). Treba istaknuti da se osim za bratime skrbilo i za druge siromahe i beskućnike.

Zanimljive su regule kojima se zabranjivalo iznošenje križa iz crkve, čak se kažnjavalo bratime ako se na sprovodu nije okupio određeni broj bratima. Iako to na prvi pogled ne izgleda značajno, time se, sasvim praktično, nastojala smanjiti tendencija da na sprovodima siromašnih bude prisutan manji broj bratima nego na sprovodima bogatijih građana i plemića. Inzistiranje bratovština na jednakosti svih građana bilo je iznimno značajno za običnog, malog Korčulanina u ta burna vremena kad su klasne razlike bile više nego goleme. 

Za povijest umjetnosti  bratovštine su zanimljive kao naručitelji djela likovnih umjetnosti, sakupljači umjetničkog blaga, čuvari baštine, običaja i tradicije. Neosporna je zasluga bratovština razvoju pučke književnosti. Sve molitve, pobožnosti i pjesme bile su isključivo na hrvatskom jeziku. Najstarija hrvatska crkvena pjesmarica pripada bratovštini Svih Svetih i još je u upotrebi. Iznimno vrijednu glazbenu baštinu koja je sadržana u pjevanjima naših bratima tek treba valorizirati.

Bratovštine više nisu organizacije javnog i pravnog karaktera kao u neka stara vremena, ali njihova vjerska tradicija za Korčulu i Korčulane ima neprocjenjiv značaj. Aktivni bratimi imaju obveze kroz cijelu godinu, običajnik sasvim detaljno propisuje način sudjelovanja u liturgijskom životu, a brojni diriti su i danas poštuju. U Veloj setemani svaki je dan doživljaj za sebe. Teško je izdvojiti; Muka, Soline, Lamentacjuni, Učenici, Priko gora, Redentur.. Ili procesija na Veli petak kad se iz bratimskih dvorana iznosi veli vosak – torci, cereferali, križi i sav oni sjajni liturgijski nakit koji  bratovština ima. Kad u noći bljeskaju svijeće stotina bratima u tonigama koji u pokorničkoj povorci obilaze grad pjevajući prastare napjeve u slavu Kristove muke…

Vela setemana u Korčuli – arhaična, mistična i tako izvorna, jedan je od najimpresivnijih uskršnjih običaja uopće.

Claudia Tarle

povratak na naslovnicu