« Prosinac 2024 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 1 |
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 |
Početnički solfeggio glazbene škole s profesoricom Tihanom Penjak na Kostimiranom koncertu 2008. g.
(pogledaj album starih fotografija)
Imate sliku, komentar, kritiku, pohvalu... Sudjelujte u stvaranju stranica, javite se!
Život kao moj - radionica u sklopu Dječjeg tjedna održana u 4.a
Postoje milijuni djece na cijelome svijetu i žive drugačijim životom. Govore raznim jezicima, različito izgledaju i svakodnevno se suočavaju s različitim izazovima. Ipak, iako žive na razdaljinama od nekoliko tisuća kilometara, njihove potrebe i nadanja su jako slična. Upravo je zato Konvencija o pravima djeteta izrađena i prihvaćena u gotovo svim zemljama svijeta. Ona svakom pojedinom djetetu na svijetu obećava temeljna prava.
Kliknite na opširnije i pročitajte zanimljiva pisma učenika 4.a svojim vršnjacima.
Svako dijete, dječaci i djevojčice jednako, ima pravo na obrazovanje, zdravstvenu skrb, hranu, smještaj, igru i zaštitu – i još mnogo toga. U našem, Dječjem tjednu, kroz radionicu s pedagoginjom Ružicom upoznali smo djecu iz cijeloga svijeta. Taralyn, Isu, CJa, Ivanu, Eli, Nadin, Nou, Michaela, Arifa, Sbongile, Mahasin…svi oni imaju isti cilj – žele dobar život. Saznali smo mnogo o njihovu životu, mislima i nadama u budućnost. Neki imaju sve, a drugima su uskraćena neka od temeljnih dječjih prava. Mnogo naših vršnjaka svaki dan mora svojoj obitelji dopremiti čistu vodu, brinu se za mlađu braću i sestre jer su ostali bez roditelja, rade na polju teške poslove, često se sele, nemaju mogućnost ići u školu, žive u domovima za nezbrinutu djecu, bore se u ratovima i umiru u njima.. Neke priče su nas baš rastužile. Svaki od nas je svom novom prijatelju napisao pismo u kojemu smo opisali svoj život, obitelj, školu, naša prava i dužnosti. I zapravo shvatili koliko nam je lijepo, a stalno se nešto žalimo. Pročitajte neka od njih.
Draga prijateljice, ja se zovem Lucija. Živim u Korčuli. Idem u osnovnu školu Petra Kanavelića. Volim pisati i najdraži predmeti su mi njemački i engleski. Svi u razredu govore da najbolje crtam. Kada narastem bit ću slikarica. Ja imam puno prijatelja. Imam i brata, mamu i tatu, brat mi u svemu pomaže. Žao mi je što ima toliko djece koja nemaju roditelje, koja su bolesna, koja su u ratu… Ja imam pravo na igru, na roditeljsku ljubav, na slobodno vrijeme… Hrabra si, ti i tvoj brat! Nadam se da ćeš postati odvjetnica, a tvoj brat profesionalni nogometaš! Zaboravila sam napisati da i ja imam dužnosti, dužnost mi je ići u školu. Volim pomagati mami, tati, bratu i drugim ljudima. Imam 10 godina i jako volim crtati. Želim vam puno uspjeha i veselja u Nizozemskoj. (Lucija Šegedin)
Isa ,žao mi je što su te poslali u rat i što tri godine nisi išao u školu. Ja nisam išao u rat nego u vrtić. Sada idem u školu i uskoro ću napuniti deset godina. U četvrtom sam razredu. Ja također volim igrati nogomet kao i ti, ali i volim plivati i igrati vaterpolo. Imam preko trideset prijatelja. Ja imam mnogo igračaka i žao mi je što ti nemaš i nadam se da će se to promijeniti. U mojoj domovini djecu ne šalju u rat. Moji roditelji su jako dobri, a nadam se da su i tvoji. Svaki dan se igram s prijateljima. Jako mi je drago ići u školu. Sviram jedan lijepi instrument i pjevam. U budućnosti želim da tako bude i tebi. (Marin Čumbelić)
Ja sam Toni, živim u Korčuli. Imam mamu, tatu i dvije sestre. Volim igrati nogomet, košarku i vaterpolo. Ja svoja prava održavam tako da pomažem, igram se, učim, radim. Želim da i ti budeš takva. Kad dođem kući napišem domaći, a onda pomažem mami i tati praviti ručak. Želim da i ti budeš sretna i da živiš dugo i sretno. I da se vratiš u Izrael. I da ti ne bude više rata! (Toni Mozara)
Ja sam Matej, jako volim sportove. Stanujem u kući od kamena sa starijim bratom, majkom i ocem. Bavim se nogometom i već sam bio nagrađen za fair-play igrača sezone. Kada odrastem želio bih biti profesionalni nogometaš. Imam 9 godina. Moja škola nije kao tvoja. Nije takva da se svaki mjesec moram seliti iz jedne škole u drugu. Moja škola ima krov i jako je velika. Meni nisu uskraćena niti jedna prava. Moje dužnosti su da pomažem mami i tati, da pišem domaći rad i tako dalje. Nadam se da će se tvoj trud isplatiti i da ćeš napraviti sebi jednu tvrdu i veliku kuću. (Matej Bokšić)
Bok Taralyn! Moje ime je Miriam, imam 10 godina. Živim s roditeljima. Znaš, ja sam prije živjela u Slavoniji. Tamo je bilo moje rodno mjesto. Ali, sad sam ovdje, na Korčuli i savršeno mi je. U mom gradu sva djeca imaju ista prava. Moja škola nije bogata ali mi je svejedno lijepo. Moja prava sui da idem u školu, da se igram..a moje obveze da čistim svoju sobu, da redovno pišem zadaću i učim. Kad odrastem voljela bih biti pjevačica. Jednog dana voljela bih i tebe upoznati. (Miriam Pranjić)
Dragi Arife, ja sam Toni. Moj život je lijep i siguran. Imam roditelje i idem u školu. Evo ti jedna pjesma: ,,Kad listopad u kalendar kroči, i mala djeca od čuda raskolače oči, kada vide kako jesen zaviruje svuda i nestašnim prstom dira sve što joj na put stane i kako se ne boji popeti na visoke grane i kestene jesti, da bi ih djeca svakog dana mogla u slast jesti.'' (Toni Jungher)