« Prosinac 2024 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 1 |
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 |
Početnički solfeggio glazbene škole s profesoricom Tihanom Penjak na Kostimiranom koncertu 2008. g.
(pogledaj album starih fotografija)
Imate sliku, komentar, kritiku, pohvalu... Sudjelujte u stvaranju stranica, javite se!
Pripremivši udobne cipele i bocu vode odlučila sam krenuti na malo dužu šetnju izvan Starog grada. Nešto me vuklo prema ,,Sv. Luki”. Već sa šetnice Novi puti pogled na Stari grad okupan suncem izmamio je uzdahe. Krenem dalje tim putem dok suhe iglice bora pucketaju pod mojim cipelama. Evo me ubrzo na groblju.
Sama riječ ,,groblje” podsjeti me na tugu, mir i tišinu. Tada zastanem i počnem razmišljati o svemu i svačemu, najviše o sebi… Oko mene se nadvili ogromni čempresi koji izgledaju dostojanstveno, kao da čuvaju duše naših pokojnih od vanjskog svijeta. Sada sam i ja u svome svijetu. No, želite li i vi malo zaviriti ispod svoje kože prošetajte se do groblja Sv. Luke.
Naše gradsko groblje smješteno je na obronku južno od grada, a uređeno početkom 19. stoljeća. Do tog vremena Korčulani su se sahranjivali po grobnicama gradskih crkava o čemu svjedoče brojne kamene ploče. Groblje ima dva dijela, staro i novo. Gradnja novog dijela počinje osamdesetih godina 20.stoljeća. Pjev ptica i tišinu na trenutak je prekinula škripa ulaznih gvozdenih vrata. Osjeća se miris zemlje i cvijeća. Dolazim do središta starog groblja u kojemu je smještena kapela Sv. Luke iz 1899.godine. Znam da ova kapelica sigurno ima najtužnije zvono na svijetu. Najstarije grobnice nalaze se u sjeverozapadnom dijelu. Gazim po starim klimavim pločama i čitam stara imena obitelji isklesana na već posivjelom kamenu. Tu je i nekoliko manjih mauzoleja, kamenih sarkofaga te brojnih skromnih nadgrobnih spomenika. Sigurno nema djeteta ili odraslog u Korčuli koji nije zastao ispred groba obitelji Smrkinić s mramornim ženskim poprsjem, djelom kipara Ivana Rendića iz 1906.godine. Tužni pogled prema grobu i sklopljene ruke pozivaju na mir i poštovanje.
Pomalo sjetna odlazim i otvaram teška gvozdena vrata, puna vjere i zahvalnosti prema životu.