Osnovna škola Petra Kanavelića Korčula

Grčka mitologija

Svi smo imali priliku čuti o velikim bogovima iz grčke mitologije koji su dijelili pravdu na nebu i na zemlji. O velikim bogovima i božicama imali smo priliku čuti iz brojnih djela koja su nastajala kroz povijest kao što su Homerova “Ilijada“ i „Odiseja”.

Grčka mitologija se zapravo sastoji od legendi (mitova) o bogovima i herojima sa uporištem u vjerovanju starih Grka. Grčki bogovi izgledali su kao ljudi sa svim svojim vrlinama i manama, a jedina razlika između njih i ljudi bila je u tome što su bogovi bili besmrtni, više-manje neranjivi te sposobni postati nevidljivi i putovati brzinom svjetlosti. Uglavnom sve uobičajene karakteristike za jednog boga ili božicu.

Osim svojih velikih moći, oni su imali i svoje mane, a znalo se čak pričati kako su se voljeli družiti sa smrtnicima, čak i zaljubljivati, kad bi nastao polubog, kao što su bili Herkules, Ahilej, Perzej. Svi su oni bili smrtnici sa malom dozom onog božanstvenog, koja je bila dovoljna da bi se isticali.

Svi znamo da je Zeus s bogovima i božicama živio na Olimpu. Ali koji su to zapravo bili bogovi i božice koji su nekada krojili sudbinu čitavog svijeta?

Zeus, gospodar neba i zemlje, bog groma, munje i oluje; Afrodita, božica ljubavi, ljepote i spolnosti; Apolon, bog sunca, medicine, glazbe i muške ljepote; Ares, bog rata, ujedno je simbol hrabrosti, silovitosti i junačke snage; Artemida, božica mjeseca, zvijeri i lova, zaštitnica djevojaka, božica svadbe i poroda; Atena, božica civilizacije, mudrosti, snage, pravednog rata, tkanja, metalurgije i obrta, Demetra, božica zemlje, ratarstva, plodnosti te žita; Dioniz, bog plodnosti zemlje, vegetacije, vina i žena; Had, bog podzemnog svijeta; Heba, božica mladosti, vrčonoša bogovima na Olimpu; Hefest, bog kovač, zaštitnik obrtnika, kipara, metalurga i vatre; Helije, bog sunca; Hera, Zeusova žena i sestra te vrhovna starogrčka božica i božica braka; Hermes, glasnik bogova, zaštitnik putnika i lopova, pastira, pjesnika, atletičara i trgovaca; Perzefona, Demetrina kći, Hadova žena; Posejdon, bog mora, vode i vladar potresa.

Na adresi http://www.putokosvijeta.hr/grcki-bogovi/ možete naći još više, pročitajte.

Ples ili Glazba?

Smatra se da je pjevanje počelo još prije više tisuća godina, kad je Ive Prabodul (koga su svi zvali Ivić) otišao u posjetu svom daljnjem rođaku Iveku Krapinskom. Kako je nalagao ondašnji običaj (koji se s vremenom nažalost izgubio, sačuvao se jedino kod „škrtih“ Bodula) da se pritom donesu darovi domaćinima. I tako je Ivić donio Iveku pršut, slane sardelice i maslinovo ulje. Ivek nije imao pojma što je to, pa je slane sardele dao mačkama, sa maslinovim uljem je namazao kamenu gromadu na ulazu u pećinu da bolje klizi kod otvaranja i zatvaranja. A pršut je zagrizao. Da li od veselja ili slanoće, počeo je skakati. Pritom je stao na nogu svom gostu Iviću, koji je počeo ispuštati neke čudne tonove „aaaaaaaaaauuuuuuuuuuu“, što je vrlo nalikovalo vokalnom izražavanju nekih naših vokalnih interpretatora, to jest pjevača i pjevačica, kako sami sebe nazivaju. Tako da se to smatra prvim pjevanjem u povijesti. I prvim plesom, doduše ne sa zvijezdama kao danas na HRT-u, nego sa pršutom. Obitelj i prijatelji koji su se tada zatekli u pećini bili su toliko oduševljeni ovime, da su isto tako počeli skakutati (plesati), pljeskati rukama i ispuštati raznorazne zvukove kao „aaaaaeeeeee“, „uuuuuuiiiiiiiii“, „uuuuuuuuaaaaaaaaa“, „mijauuuuuuuu“, „muuuuuuuuuuuuu“… I tako je nastala pop-glazba, jednoglasno i višeglasno pjevanje. Ukratko muzika raspoloženja. I ostale vrste glazbe nastale su otprilike u to vrijeme, koju tisućicu godina prije ili kasnije. Metal je nastao kad se Ivićev sin Ivić Jr. vratio na ručak sav umoran i gladan iz kreveta u 2 popodne i htio uzeti palente iz metalnog kotla. Dakle, Boduli, odnosno općenito Hrvati nisu izumili samo padobran, nalivpero, torpedo, mito i korupciju… nego i pjevanje, kako jednoglasno, tako i višeglasno. A isto tako i ples. Nepobitno je dokazano sa su Hrvati, konkretno Boduli izumili i glazbene instrumente. Prvi glazbeni instrument, ručno izrađen, bila je truba, odnosno trumba kako je još i danas zovu na nekim dijelovima otoka Krka, prvenstveno na Dobrinjštini. Izrađivala se od kore jasena, graba ili nekog drugog sličnog drva. Ona se smotala u lijevak. Na vrh se stavljao pisak ili pisok, također napravljen od jasenove kore. Imao je na sebi dvije rupice. Kad se u njega puhalo, dobivala sa se čak tri različita milozvuka, ovisi koliko je rupica bilo otvoreno. I koliko je bevande popijeno. Poslije su marljivi Boduli izradili prvi pravi glazbeni instrument – sopele. Iz njih su se razvila sva danas poznata puhačka glazbala. Najprije su se proširile na susjednu državu Istru, pa sve do daleke Južne Afrike. Tamo su ih nazvali „Ivu-su-zele“ (ili u prijevodu: „Iviću-su-ukrali“) , ali do danas se naziv kroz usmenu predaju iskrivio, pa ih potpuno pogrešno zovu „vuvuzele“.

Mitovi

Mit o postanku svijeta
Prema ovom mitu, u početku nisu postojali zasebno zemlja, voda i nebo. Sve je bilo izmešano i vladao je kaos. zatim su se iz kaosa izdvojili boginja Gea (zemlja) i bog Uran (nebo). Ovaj božanski par izrodio je divove ili titane. Uran, bojeći se da mu deca ne otmu vlast, zatvorio je titane pod zemlju, u duboku provaliju. Jedan od njih, Hronos (vrijeme), uspio je da pobjegne iz provalije i da oslobodi ostale titane. Oni su mu pomogli da oduzme ocu vlast i da sam postane gospodar sveta. Hronosa je, pak, svrgao s vlasti, posle žestoke borbe, njegov sin Zevs, koji je postao vrhovni bog i gospodar svijeta. Zevsovo preuzimanje vlasti dogodilo se, po vjerovanju Grka, u herojsko doba njihove prošlosti, kad se postepeno izgrađivalo njihovo robovlasničko društvo.

Mitovi o herojima. Heraklo
Među mnogim predanjima starih Grka izdvajaju se mitovi o polubogovima, koje su Grci nazivali herojima. Njima je pripisivana natčovečanska fizička snaga, ili naročiti um i okretnost. Oni su ubijali čudovišta, divlje zvijeri i razbojnike koji su ometali normalan i miran život ljudi. Grci su najviše pričali o  neobičnim podvizima Herakla (Herkula), koji je bio pravi Grčki narodni heroj.

Mit o Edipu
U Atici su Grci rado prepričavali mit o Edipu, sinu beotijskog kralja Laja. Edip je odrastao u tuđini i nije znao za svoje roditelje. Jednom na putu za Tebu sretne nekog starca, koji nije htio da mu se skloni sa puta. Edip se sa njim posvađa i ubije i njega i njegove sluge. Samo se jedan sluga spase bjekstvom. Ubijeni starac bio je Edipov otac, ali Edip to nije znao. Kad je Edip dospio u Tebu, u gradu je na jednoj stijeni živjelo strašno čudovište - Sfinga -pola lav, pola žena. Ona je od svakog prolaznika zahtijevala da riješi zagonetku, i ko to ne bi uspio, ubila bi ga. Edip je odlučio da Tebance oslobodi tog čudovišta. Znalo se da će Sfinga izgubiti život ako neko odgonetne njenu zagonetku. Kad joj je Edip prišao, ona ga zapita: "Ko to ujutru ide na četiri, danju na dvije, a uveče na tri noge?" Edip riješi zagonetku odgovorom da je to čovjek: u ranom djetinjstvu on puzi, kad odraste ide na dvije noge, a u starosti se služi štapom. Kad je Sfinga čula odgovor, strmoglavila se sa stijene i precrkla. U znak priznanja i zahvalnosti, Tebanci proglasiše Edipa za kralja umjesto Laja, koga su, kako su oni smatrali, ubili razbojnici. Tada su Edipu dali za ženu Lajovu udovicu Jokastu, tj. Edipovu majku. Zatim je u Tebi pod Edipovom vlašću otpočela da se širi jedna opaka zarazna bolest, od koje je mnogo ljudi pomrlo. Tad bogovi poručiše Tebancima da će sve njihove nevolje i nesreće prestati kad otjeraju onoga čije su ruke umrljane Lajovom krvlju. Rob, koji se spasio prilikom napada na Laja, prepoznao je u Edipu Lajovog ubicu. Kad je Edip to saznao, sam je sebe oslijepio i otišao u dobrovoljno progonstvo, a nesrećna Jokasta se ubila.

Ako vas zanimaju još neki mitovi, možete ih pročitati ovdje!