« Travanj 2025 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
31 | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 1 | 2 | 3 | 4 |
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
Početnički solfeggio glazbene škole s profesoricom Tihanom Penjak na Kostimiranom koncertu 2008. g.
(pogledaj album starih fotografija)
Imate sliku, komentar, kritiku, pohvalu... Sudjelujte u stvaranju stranica, javite se!
Međuopćinski LiDraNo 2012. održan je 31. siječnja u Korčuli. Ovdje možete pogledati rezultate, preuzeti letak i pročitati osvrt na cijelo događanje.
U nastavku pročitajte radove koji su se natjecali na školskoj razini.
More je meni... (Rad predložen za županijski Lidrano)
More je meni utjeha. Pred ljeto, kad ujutro hodam do škole, umorna od svega, miris mora neprimjetno mi se uvuče u tijelo i razbudi me šaptom: „Još malo!“
More je meni sloboda. Barka vezana na škoju, smijeh, prijatelji. Škola je zatvorila svoja vrata, a mi tako bezbrižni i slobodni. More se nježno smije i bonacom kaže: „Jesan ti reka!“
More je meni divota. Ono strpljivo čeka da ga primijetimo. Kad u žurbi zastanemo i damo sebi vremena da se sjetimo kako je lijepo naše more, kako je sreća što smo tu. Moru onda bude drago.
More je meni miris friške pečene ribe, zavijenih repova na gradelama, što dide donese s ribanja. Onda nas more skupi sve za stol i najslasnije komade dijeli nama djeci.
More je meni strahopoštovanje. Kad ga zimi gledam u bjesnilu, kad prevrće i valja, ruši i pjeni, pljuska i huči. Ljutito nam govori da je snažnije i moćnije od nas.
More je meni i tuga i radost. Kad tata pođe, pa se vrati.
Lucija Botica, 8. b
Voditeljica Suzana Petković
IDEJA (Rad predložen za međuopćinski Lidrano)
Ideja, inspiracija... što je to?
Nekad ide teško, a nekad je odmah to TO.
Da li je svakome skrivena u glavi
ili se samo odabranima svjećica pali?
Evo ovaj papir...još je prazan...o, moj Bože,
al’ evo nje i stati se ne može.
Jure misli, teku riječi...
Zabavno je...Treba mi papir još i veći!
A sad kad je kraj,
idem se igrati, bye,bye!
Tin Fabris, 6.c
Voditeljica Suzana Petković
Što mi je bilo najdraže u prošloj školskoj godini (Rad predložen za županijski Lidrano)
Evo me u trećem razredu. Joj, tko se još sjeća što mi je bilo najdraže u prošloj školskoj godini! Lakše bi bilo pisati o tome čega se ne želim sjetiti, na primjer one dosadne tablice množenja ili.. Sjetila sam se! Učili smo opisivanje. Učiteljica je željela da nam to bude zabavno te smo se igrali pogađanja. Ona bi napisala na papir neki pojam, a mi smo ga trebali opisati tako da ga nigdje ne spomenemo. Svatko je opisivao svoj predmet, a ostali su pogađali. Meni je to guba, super, cool! (Ovo sam trebala staviti u navodnike, ili ne?) Za domaći smo morali sami odabrati predmet i opisati ga, a ostali će pogađati. Evo mog opisa:
Ima je svaka kuća. Svaki dan je upotrebljavamo, po suncu i kiši, po vjetru, magli i mrazu. Ima ih raznih boja i veličina. Može biti plastična i drvena. Što uhvati, teško pušta.
Znate li što sam opisala? Strpite se još malo. Ako ste pogodili – odlično, moja učiteljica nije. Naravno da nije kad mi je pomogla baka. E, zato sam bila jako sretna. Baka uvijek kaže da pitam za pomoć mamu, jer bolje zna. Ovaj put sam bila presretna zbog nje. Izmislile smo zagonetku koju je teško odgonetnuti! Pogodili ste: štipalica. Baka smatra da će do koju godinu naša zagonetka biti još teža jer se sve više upotrebljavaju sušilice.
Svejedno, ako ste od prve pogodili, ja vam od srca čestitam.
Jana Cvita Matić, 3. razred PŠ Račišće
Voditeljica Luči Farac
Iz mog dnevnika (Rad predložen za međuopćinski Lidrano)
25.5.2011., srijeda
Danas je test iz tehničkog, a nema nastavnika! Rekli su da nemamo ni 6. sat! Taman da mogu trknuti na ručak. Dok sam halapljivo jela prve zalogaje (naravno, od jutra nisam jela ništa), netko me ispod balkona pozvao da 6. sat ipak imamo. Tek sad je moj stomak užasnut... Mama popodne ide na badminton - mogu biti dva sata na kompjutoru! ( Brata ću zabaviti Peppa Pig crtićima, koje je odgledao 1875 puta.)
26. 5. 2011., četvrtak
Ive je na likovnom opekao Sebinu desnu ruku s ljepilo- pištoljem – JADNICA! Kasnije nije mogla pisati... blago joj se! Matematika 5 – vrlo dobrodošla na kraju školske godine. Posljepodne moram uvjeriti baku da zaista više ne mogu hodati u starim tenisicama. One koje sam vidjela u gradu su predobre – ustvari kao i svake nove... Ja obožavam svoju baku! Brat je napokon naučio hodati u svojim novim japankama.
27. 5. 2011., petak
Nema fizike, koje olakšanje, ej! Marko i ja vrijedno pišemo šalabahter za glazbeni. Ipak smo (opet) navukli razrednicu da imamo sat razredne umjesto glazbenog! Bravo mi, he-he! Početak vikenda je, odmaranje, opuštanje, nema učenja, škole... Uživancija!
8. 5. 2011., subota
Mama me budi oko 10 i 30. Zar već?! Obilazak trgovina po gradu – moj najdraži hobi! Vikend volim zbog izmjenjivanja raznih mjesta po kući: s kauča na stolicu, sa stolice u sobu za kompjutor. Kako nekome može biti dosadno doma?!
29. 5. 2011., nedjelja
Tek se probudim, a već me prisiljavaju da idem vidjeti ima li što za ponoviti, riješiti ili naučiti. Kako objasniti roditeljima da se u školi jako malo uči i da nema potrebe za tolikim ponavljanjem? Razmaci između satova također postoje da se, u slučaju zaboravljenog domaćeg rada, on može od nekog prepisati. Dok čistim kućicu zamorca, brat ga čuva. Međutim on mu se pomokrio po majici, a ja umirem od smijeha. Njemu nije smiješno – mislim bratu, ne zamorcu.
Iva Jurjević, 8.a
Voditeljica Suzana Petković
Je li meni negdje zapisana ljubav (Rad predložen za županijski Lidrano)
Je li meni negdje zapisana ljubav
kad straha više nemam
i bezbrižno letim
visoko u nebo, s druge strane duge?
Je li meni negdje zapisana ljubav
kad sve svijet je snova,
osmijeh suši suze,
a svaki dan zove se sloboda?
Je li meni negdje zapisana ljubav
kad cijelu noć zamišljena ležim
previše sretna da bih sklopila oči,
previše u strahu da se ne probudim sama?
Antonija Napotnik, 8.a
Voditeljica Suzana Petković
Moj tata (Rad predložen za međuopćinski Lidrano)
Uvijek je daleko,
daleko od mene moj tata.
Uvijek je blizu,
uvijek blizu kraj mene moj tata.
Kad me grli za laku noć
i kada me grli jer mora poć’ .
Zagrljaji naši dugo traju,
traju od njegova polaska
do njegova dolaska.
Traju danima, mjesecima,
traju kroz naše telefonske razgovore
i poslane poruke.
Griju me ti zagrljaji kada mi je teško,
griju me kad sam tužna,
griju me kad je hladno...
Moj tata,
moj anđeo,
moja dobra duša,
moj hrabri i neumorni tata!
Njegovo srce toplo je i veliko kao planina,
njegov pogled grije jače od sunca,
u njegove ruke stane cijeli svemir.
Sretna sam jer je on baš moj tata,
sretna sam jer je nebo izabralo mene, Saru,
da mi da takvog tatu.
On je tvrdoglavko,
on je od reda i rada,
on je smiješni Ivo
koji u po bijela dana
ljudima zaželi dobro jutro.
On će pomoći svakomu,
i djeci Argentine,
i djeci Kine,
i djeci Indije
i svoj djeci ako treba.
Takav je moj tata!
Moj anđeo,
moje srce,
moj i samo moj tata!
Tako daleko, a uvijek sa mnom.
Sara Kopač, 6.c
Voditeljica Suzana Petković
Razgovor starih i novih patika (Rad predložen za međuopćinski Lidrano)
Iz ormara za cipele usred noći čula sam neke zvukove. Ustala sam i prisluškivala. Što se to miče unutra? Ma kakav je to govor?
- Je l’ tako da izgledam lijepo na nozi?
- Nije to ništa, meni i ne treba noga da bih bila lijepa. Namjeravam držati liniju, a zbog noge se raširujem.
Odškrinula sam vratašca i vidjela da to pričaju moje nove patike. Pored njih na polici ležao je i par starih. - Zašto tako tužno gledaju, zašto se i one ne hvale? – pitala sam se. Čim su me ugledale, sve su se ukipile. Dugo sam ih gledala čekajući da opet progovore. Napokon sam odustala i odlučila se vratiti u krevet. Ali nisam mogla zaspati. Šuškanje se opet nastavilo i brzo se pretvorilo u buku. Opet sam pošla u hodnik i zavirila u ormar. Imala sam što vidjeti: stare i nove patike tukle su se svojim vezicama!
- Vi se samo hvalite i plazite nam jezik!
- A vi ste odavno trebale završiti na Kokojevici!
- Dostaaa! – viknula sam.
- Nećemo ušutjeti dok se ne riješiš ovih hvalisavica! Zašto si ih uopće kupila? – piskutale su stare patike.
Zatim su se počele nogetati. Ovaj put sam izgubila strpljenje i zarekla se da tjedan dana neću obuvati ni jedne ni druge. Otišla sam spavati, a one su još dugo cvilile u ormaru.
Paula Petković, 4.a
Voditeljica Mirjana Jeličić
Biti drugačiji
Sjedeći na zidiću i razmišljajući o sastavu iz hrvatskog kojeg sam morala napisati pogledala sam oko sebe i shvatila da smo zaista svi različiti, drugačiji, jedinstveni.
Po glazbi koju slušamo, stilu, načinu odijevanja ili sportom i hobijem kojim se bavimo, čak i po hodu, govoru, svi smo različiti. Ljudi razmišljaju na različite načine, imaju različita vjerovanja i pogled na svijet, zalažu se za različite stvari.
Većinom se zajedno druže ljudi koji su slični i koji imaju puno zajedničkih stvari, ali ja sam u „mješovitoj“ ekipi. Generaciju su ispred mene i to nas već čini različitima, ali s njima sam od vrtića i s njima provodim većinu vremena. Osim dvije cure, baš rokerice, niti jedna od nas nema sličan ukus što se tiče glazbe, hobija i dečkiju. Ne mogu naći puno sličnosti između nas, ali upravo nas to drži zajedno.
Svaka nauči nešto od neke iz društva, nadopunjujemo jedna drugu, komentiramo, čak se nekada poriječkamo, ali upravo zbog toga ja sada znam većinu rock bendova, pjevača, filmova ili jednostavno neke stvari iz opće kulture koje me možda ne bi ni zanimale. Zbog toga što smo različite,nikad se niti jedna nije osjetila usamljeno ili odbačeno.
Iako sam mlađa, uvijek bi se potrudile da sudjelujem i budem dio društva, a i ja se nastojim što više uklopiti. Nažalost, postoje ljudi koji ne prihvaćaju tako lako drugačije osobe. Bilo da je to druga vjeroispovijest, nacionalnost, može biti u pitanju način odijevanja ili homoseksualnost... „Drugačije“ osobe će biti teško prihvaćene u društvu, biti će izrugivane, maltretirane, sve to može dovesti i do nasilja. Mnoge osobe koje su pokazale svoje pravo lice su izgubili život zbog onih koji ne mogu shvatiti da je na svijetu 7 kontinenata, preko 1000 jezika, 3 različite rase, 5 velikih svjetskih religija i da jednostavno postoje različiti ljudi!
Žalosno je kad se i danas trebaš pretvarati da si netko drugi, nastojeći se uklopiti. Divim ljudima koji se ne obaziru na tuđa mišljenja i komentare, takvi su rijetki i mislim da treba pratiti njihov primjer.
“Ne trudi se biti ono što nisi, stoj iza svoga mišljenja, imaj svoje ja, jer rođen si kao drugačiji, jedinstven.“ R.L. Stine
Mia Rkman, 8.c
Mentor Gordana Curać Depolo
Koju srednju školu odabrati
Preda mnom je jedna velika odluka – odabir nastavka školovanja. To mi zadaje probleme jer imam više mogućnosti. Jednako me privlače dvije škole: opća gimnazija u Korčuli i glazbena škola u Dubrovniku.
U glazbi sam od malena. Ona je u meni i za nju sam neraskidivo vezana. Sve što je glazba, ja obožavam. Idem na solfeggio, sviram flautu i mandolinu, a otkad sam počela razmatrati srednju školu, i klavir jer je on glavni instrument. Kad sviram, osjećam se čarobno, kao da odletim u neki nepoznati svijet, daleko od svih. Glazba me čini bezbrižnom i slobodnom.
Za razliku od glazbene škole, gimnazija mi pruža puno mogućnosti i nalazi se u Korčuli. Programski je usmjerena na sve predmete i nakon nje mogu upisati fakultet koji poželim. Važna karika su i moji prijatelji. Silno me rastužuje i sama pomisao da bih se morala od njih rastaviti. Znam da je ovo odluka koja će odrediti moju budućnost, a ne želim biti nezadovoljna svojim životom. Obitelj me podržava, ali nisu oduševljeni idejom da otiđem. U glavi mi je trenutno zbrka. To je moj život i moja će biti i odluka, iako bih voljela da sam opet petogodišnjakinja kojoj je najveća briga kako će obući barbiku.
Preostaje mi razgovor s iskusnijim ljudima i slušanje njihovih savjeta. Pitam se što će prevagnuti.
Lucija Botica, 8.b
Mentor Suzana Petković
Moj izlet u dolinu Neretve
Probudila sam se u 6 sati jer smo autobusom išli na izlet. Dugo smo se vozili pa mi je postajalo malo dosadno. Kad smo konačno stigli u Metković, posjetili smo muzej prepariranih životinja. Tamo sam vidjela ptice, vuka, risa, ježa, zeca, lisicu, zmiju...
Zatim smo pošli u Arheološki muzej Narona. Vidjela sam mnoge kipove, a samo je jedan bio čitav. Nakon toga smo ručali u restoranu. Jeli smo pohano meso i krumpir. Poslije ručka vozili smo se u vlaku. Najbolje mi je bilo kad smo prolazili kroz tunele. Bili su tako mračni da smo svi vrištali. Kad smo izašli iz vlaka, provozali smo se lađama po Baćinskim jezerima. Ploveći po jezeru, na obali smo vidjeli konje, krave, ovce i pse. Lovro je tvrdio da je vidio murinu, ali mu neki nisu vjerovali. Oni su se samo zagledali u uginulu ribu koja je plutala na površini vode.
Ja sam gledala vretenca. U svom dvorištu sam viđala samo siva, zato sam se čudila kako ova imaju svjetlucavu plavu boju. Trebala sam ponijeti fotoaparat, jer ću nešto od toga zaboraviti, a važno mi je da zapamtim sve s ovog lijepog izleta.
Paula Petković, 4.a razred
Voditeljica Mirjana Jeličić
Svijet po mom (rad predložen za županijski Lidrano)
Kako bi izgledao svijet po mom? Eh, da se mene pita, svijet bi bio daleko ljepši no što je!
Svatko bi se budio s osmjehom na licu, zahvalan što je pred njega stavljen još jedan dan, dan koji donosi prilike za uspjeh, igru i veselje. Ljudi bi bili obzirniji jedni prema drugima, svijesni da svijet dijele sa sedam milijardi drugih, s jednakim pravima. Siromaštvo i glad uopće ne bi postojali, a na rat se više nikada ne bi ni pomišljalo. Nažalost, ekološku štetu ne bismo mogli ispraviti, ali bismo zaustavili širenje. Lijep bi to bio svijet, svijet ravnopravnih pojedinaca dobre volje. Koliko puta na dan pomislite da je život nepravedan prema vama jer vaša starija sestra smije biti vani dulje nego vi, roditelji stalno viču na vas zbog loših ocjena, vaš najdraži nogometni klub je izgubio ili za ručak nije omiljeno jelo? Zamislite da jedan dan ne stavite u usta najdražu Milka čokoladu od keksa ili lješnjaka. Gotovo nemoguće. Dok se ja premišljam hoću li ručati lazanje ili pizzu, neko dijete na drugom kraju svijeta strepi nad komadićem kruha ili šakom riže. Ljudi smo i imamo osjećaje. Ljudi smo i moramo pomoći jedni drugima. No kakvi smo ljudi kada dopuštamo da u svijetu umre oko 15 milijuna djece od gladi? Djeca najmanje zaslužuju da osjete glad i patnju, da se zaboravlja na njih, kao da nisu dio ovoga svijeta. Sramota je da se u svijetu baci oko 12 tona hrane. Zar nitko ne može smisliti način da tu hranu dopremi gladnim ljudima? A što je s higijenom? Biste li mogli zamisliti jedan dan bez kupanja? Biste li mogli podnijeti da smrdite? Poznato je da Europljani i stanovnici SAD-a godišnje potroše 1,3 bilijuna dolara za parfeme. Upravo toliko je dovoljno da se cijeli svijet opskrbi hranom. Možemo li išta napraviti?
Za početak, pokušajmo se zamisliti u njihovoj koži. Nije baš ugodno, zar ne? Grozno je kad ti stomak prazan kruli, kad zaudaraš na znoj kuhajući se na plus četrdeset i svjestan si da ti upravo ovaj trenutak može biti posljednji. Ako vas nešto stišće oko srca zbog ovih slika, učinite štogod. Jednom dnevno odvojite kunu. Bilo od marende, bilo od džeparca, bilo da je nađete na putu. Tjedan ima sedam dana, a godina 365. Kada bi tako učinilo pola hrvatskog stanovništva, skupilo bi se 73 000 000 kn. A gdje je tek Europa? Svijet bez rata, nasilja i ekoloških katastrofa i, iznad svega, bez gladi i siromaštva jest svijet po mom. Svijet tjelesno i duhovno zdravih ljudi koji pomažu jedni drugima.
(Otkad ste počeli ovo čitati, u svijetu je od gladi umrlo stotine ljudi - svakih 3,6 sekundi netko umre od gladi. Što da ste to vi?)
Petra Seretinek, 8.b
Voditeljica Suzana Petković
Višnjan – Motovun – Hum – Roč (rad predložen za županijski Lidrano)
Drugi je dan ekskurzije. Svi smo pospani jer smo prošlu večer od uzbuđenja jako malo spavali. U Višnjanu smo. Popeli smo se do zgrade u kojoj se održavaju projekcije. Gospođa je ugasila svijetlo i započela prezentaciju. Saznali smo da zvjezdarnica otkriva meteore koji bi mogli udariti u Zemlju te da zbog toga pripada svjetskoj SPACEGUARD ekipi koja prati kretanje meteora.
Kad je prezentacija završila, autobusom smo otišli do Zvjezdarnice Višnjan koja na prvi pogleda izgleda kao romanička crkva. Sjeli smo na livadu unutar kamene replike sata koji je u davnoj prošlosti prokazivao izmjene godišnjih doba. Također smo saznali da se na tom mjestu održava međunarodna ljetna škola za sve one koji žele upoznati naše nebo. Popeli smo se u samu zvjezdarnicu. Unutra se nalazi teleskop koji će, kada bude u funkciji, omogućiti internetsko praćenje neba svima koji to žele. Iznad teleskopa nalazi se pomoćni krov koji teži čak 5 tona. Gospođa ga je otvorila i to nas je svih oduševilo. Zaslijepilo nas je nebesko plavetnilo. Bilo je jako zanimljivo.
Nakon toga smo otišli u Motovun. Lijep mali gradić sa uzvisine nas je promatrao izdaleka dok smo se krivudavom cestom približavali njegovom podnožju. Smjestio se na 300 metara nadmorske visine. 1052 stepenice vode u grad. Motovun je zapravo akropolsko naselje što u prijevodu znači povišeni dio grada. Grad broji 300-ak stanovnika. Ulice su jako strme, uske i skliske. Popločane su tamnim uglatim kamenjem koji čini vijugave zmijolike ulice koje se penju prema vrhu. Kuće su nabijene jedna na drugu. Između njih guraju se cvjetnice. S vrha puca pogled na dolinu rijeke Mirne i Motovunsku šumu hrasta lužnjaka koja je jedina takva u primorskom kraju. Motovun je zanimljiv po tome što je uvijek u suncu jer se oblaci spuste ispod razine grada. Čini se kado da smo u raju dok hodamo po zidinama koje okružuju grad. U daljini se vidi uzvisina, možda Psoglavčevo brdo na kojem je Veli Jože htio sagraditi svoj grad, grad složnih ljudi.
Otišli smo i do Roča. Saznali smo da je tamo bila jedna od prvih tiskara u Hrvatskoj ui 15. stoljeću. Cestom koja je vodila do Huma, najmanjeg grada na svijetu, vidjeli smo Aleju glagoljaša; jedanaest spomenika glagoljici koja započinje Stupom čakavskog odbora, a završava humskim vratima.
Najljepši spomenik je Uspon istarskog razvoda jer prikazuje golema kamena slova glagoljice razbacana na padine brežuljka po kojem smo se igrali. Putovanje Alejom glagoljaša završava posljednjim obilježjem, Gradskim vratima Huma.
Vrata su bakrena i otvaraju se s rukohvatima u obliku volovskih rogova istarskog boškarina. Na vratima je ucrtano 12 slika, a svaka slika pokazuje što se događa u određenom mjesecu u godini. Hum je poznat po tome što je dobio titulu najmanjeg grada na svijetu pa najduža šetnja može trajati tek 10.-ak minuta ali to ne znači da nije zanimljiva.
Grad broji točno dvadeset i troje stanovnika. Ulice su kamene i uske, krivudave, stare, jako stare. Zapravo nevjerojatno kako se grad dobro očuvao do danas. Svima nam se svidjelo što je tako malen, a tako zanimljiv. Iako je današnji dan bio zamoran, svi smo bili zadovoljni onim što smo vidjeli.
Dah prošlosti pratio nas je na svakom koraku, a pogled u nebo vodio u budućnost.
Eliza Fabris 8.c
Voditeljica Gordana Curać Depolo
Smiljan
Posljedni dan ekskurzije. Svi smo već jako umorni, no na povratku smo posjetili nezaobilazni Memorijalni centar Nikola Tesla. Približavajući se novom vijugavom cestom ugledali smo nekoliko neobičnih zdanja na otvorenom prostoru okupanih suncem i zelenilom. Dočekao nas je Nikola Tesla uhvaćen kako razmišlja, nepomičan.
Najprije smo ušli u jednu drvenu kućicu u kojoj je vladao potpuni mrak, a u kutu je stajao Teslin transformator umanjen nekoliko puta. Vodič nam je dao dvije neonske žarulje i upalio transformator praćen jakim neobičnim zvukom. Trajao je oko 30 sekundi. Iz transformatora su izlazile blještave munje koje su upalile neonske žarulje u ruci. Bila sam pod dojmom jer nikada nisam vidjela kako se pali svjetlo pomoću elektriciteta koji se prenosi zrakom. Izašli smo iz kućice i krenuli prema drvenoj Teslinoj rodnoj kući. U njoj su izložene slike o životu Nikole Tesle, a dok ih razgledavamo čuje se zvuk crkvenih zvona, grmljavine i vjetra; istih zvukova koje je slušao Tesla kao dijete. Iza kuće na jednom brežuljku je pravoslavno groblje. Teslin otac Milutin bio je pravoslavni svećenik. Kosi križevi su mi ulijevali strah u kosti koji se još više pojačavao zvukovima zvona i grmljavine.
Zatim smo otišli u muzej „Nikola Tesla“. Vidjeli smo veliku crnu kutiju s ladicama u kojima je ukratko opisan njegov život i njegovi izumi. Otvarajući ladicu po ladicu otkrivala sam Teslin život. Pročitala sam da nije volio dirati druge ljude po kosi i niti se rukovati. Nije volio dijeliti stvari niti se ženiti, a trideset godina je izgledao jednako, nosio je isto sašiveno odijelo po mjeri. Pisao je o miru u svijetu, budućnosti i životnim vrijednostima. Po svemu je bio vrlo neobična osoba.
Polako smo krenuli strmim stepenicama na kat i vidjeli generator izmjenične struje, njegov najveći izum. U drugoj prostoriji smo vidjeli magnatsko jaje koje se samo pokreće i vrti se u krug. Ova je kuća za razliku od druge dvije bila moderna, puna neonki i neobičnih uređaja. Ispred muzeja je Teslin park i to najneobičniji park koji sam ikada vidjela. Naš prijatelj Josip se popeo na kružni vrtuljak s nagibom i trčao po njemu. Bilo je smijeha ali i nezgodnih padova. Park je drugačiji od drugih jer je unikatan i pun nekih čudnih igračaka sastavljenih prema zakonima fizike. U njemu bi bilo super učiti fiziku!
Izmorili smo se u parku. Otišli smo u autobus i polako krenuli prema Splitu. Bilo je prekrasno. Željela bih da opet pođemo i da se svi zabavimo!
Ivana Grbin VIII.c
Voditeljica Gordana Curać Depolo
Kako odabrati buduće zanimanje (rad predložen za županijski Lidrano)
Od ove godine sam osmaš. Iako me to pitanje pomalo mučilo i prije, od početka ove školske godine opsjednut sam pitanjem odabira budućeg zanimanja, odnosno srednje škole. Moram priznati da na otoku i nemam baš pregršt izbora srednje škole, ali što je – tu je. Bilo bi neozbiljno da sanjam o odlasku u neku drugu sredinu radi zanimanja. Narodna mudrost kaže "Gledaj ono što imaš, a ne ono što nemaš“. Na internetu sam malo pretražio sve mogućnosti koje mi se nude na otoku. U oko su mi upala usmjerenja ekonomist i opća gimnazija. Iako su mi se više svidjeli nastavni predmeti ekonomskog smjera, tu je postojala jedna caka. Da bih pohađao tu školu, morao bih svaki dan putovati iz Korčule do Vele Luke, a to mi nije nimalo privlačno. Moram dobro odvagnuti hoću li ići svaki dan u Velu Luku i učiti zanimanje koje me privlači ili prošetati desetak minuta do gimnazije, koja mi i nije jako zanimljiva, ali je u Korčuli. Nedavno su razrednici svih osmih razreda sazvali roditeljski sastanak koji se bavio temom odabira budućeg zanimanja. Majka mi je došla kući ozarena i odmah se vidjelo da favorizira gimnaziju u Korčuli. Cijelo sam vrijeme slušao priče kako je gimnazija bolji temelj, kako daje široko znanje, kako otvara brojne mogućnosti... uglavnom samo hvale o gimnaziji. Malo sam se „prošetao“ po forumu i pročitao materijale o srednjim školama. Došao sam do zaključka da treba odabrati ono što voliš, ali da treba upotrijebiti i razum. No, shvatio sam da vaganjem između srca i razuma neću ništa postići. Stoga sam odlučio uvažiti element koji mi dosad i nije bio pretjerano važan. Odlučio sam saslušati svoje prijatelje i čuti kamo će oni poslije osnovne.
Nakon razgovora s njima, surfanja i vaganja odlučio sam se za gimnaziju. Presudila je blizina i društvo, a i nije gimnazija baš tako dosadna. Nakon gimnazije nastavit ću školovanje na nekom fakultetu. Stara poslovica kaže „Kako siješ, tako ćeš i žeti“. Nadam se da mi se to neće obiti o glavu.
Ivan Kovačević, 8.a
Voditeljica Suzana Petković
Kako se oduprijeti utjecaju medija (rad predložen za županijski Lidrano)
„ Samo kupite i smršavite 10 kilograma za tjedan dana!“ Svi postanimo izgladnjeli hodajući kosturi, poput naših omiljenih zvijezda. Slobodno pustimo medijima da nam nabijaju komplekse. Dokle ćemo tako? Na TV-u sve one izgledaju savršeno. Imaju savršenu liniju, savršeno njegovanu kožu bez ijedne mane ili prištića, savršeno dugu kosu i savršenu odjeću koja im odlično pristaje. Ali – je li zaista tako?
Kako možemo biti sigurni da svi oni doista tako izgledaju ako ih vidimo samo na TV-u? Zar na televiziji i slon ne bi imao zavidnu figuru podvrgnut čudesnim tehnološkim zahvatima i svim mogućim photoshopovima? Koliko tek pudera stave na sebe! Jesu li vam ikad pale na pamet sve plastične operacije koje pretrpe? Kako je Michael Jackson izgledao? Kao voštana figura – eto kako! Usprkos tome što znamo da bi i naše bake izgledale kao u cvijetu mladosti kad bismo ih uredile u photoshopu, cure diljem svijeta očajavaju, izgladnjuju se i ugrožavaju svoje zdravlje. Kako to zaustaviti?
Treba više vjerovati u sebe, živjeti u uvjerenju da smo baš savršene takve kakve nas je Bog stvorio. Treba slušati svoje najbliže i vjerovati svojoj slici u njihovim očima, slici obojanoj ljubavlju. Mislite li da su sve te zvijezde i zvjezdice sasvim sretne? Sigurno i njih nešto muči. Možda one ne bi ni htjele biti takve, ali moraju - jer se od njih traži da uvijek izgledaju savršeno.
Petra Seretinek, 8.b
Voditeljica Suzana Petković