Osnovna škola Petra Kanavelića Korčula

Marija Magdalena Radić

Stojim na mostu kojeg valovi zapljuskuju. Mnoge barke isplovljavaju i uplovljavaju u ACI marinu. Idu uz rubove mosta i prskaju me morem. To je grozno! Čujem svađu između mora i neba. Nebo je postalo tmurno, a more valovito i pomalo crno. Njihova svađa je potrajala. Vjetar puše i nosi mi kosu, a to je jako ugodno. Okrenem se i u blizini vidim poluotok Pelješac. Ne vidi mu se vrh jer je zamagljen. Krovovi kuća na tom poluotoku su raštrkani. Divno je kako brodice prevoze užurbane putnike preko valovitog mora. Osjećam miris soli koji me podsjetio na ljeto. Stari ribar vozi se jadnom, malom barkom. Jako je valjaju valovi. Ribar vadi mreže pune rupa, naime dupin ih je rasparao. Mnogi restorani su zatvoreni, a stolice i stolovi poslagani. To me je rastužilo. Jahte su usidrene uz griže. Ljudi sjede u kafićima i razgovaraju o svojim problemima. Pokraj kafića rascvjetani bademi blago opijaju ugodnim mirisom, a vjetar im nosi cvjetove i baca po putu. U daljini se naziru obrubi crkvenog zvonika koji se renovira. Graditelji se penju na njega i stavljaju mramorni kamen. Na staroj tvrđavi  viori se hrvatski barjak. Galebovi koji se glasaju i oblijeću mi oko glave, jako me vesele. Čujem zvukove automobila i autobusa. Udišem njihove smrdljive ispušne plinove. Ljudi se na parkiralištu svađaju oko mjesta za parkiranje, a ja im se smijem. Mislim: „Pa zar je to važno na jedan ovakav dan“? Vlasnici jedrilica boje se raširiti jarbole da ih vjetar možda ne raspara. Svi ti zvukovi me vesele upijam ih svom snagom, pokušavam ih upamtiti  i bojim se otići jer ću se rastužiti.