Osnovna škola Petra Kanavelića Korčula

Valentinovo je. Svi pričaju o ljubavi. Momci i cure drže se za ruke, razgovaraju, grle se, jedni drugima kupuju darove...

Često znam razmišljati o tome. Sigurna sam da bi bilo lijepo naći nekoga tko ti se sviđa, ali nikad nisam osjetila pravu ljubav. Svi govore kako je prekrasan osjećaj biti zaljubljen, ali ja to nikad nisam doživjela. Nije da mi to smeta jer znam da sam premlada, no ipak se ponekad uplašim da bi mi život mogao proći, a da ne nađem ljubav i da zauvijek ostanem sama.

za nastavak klikni na opširnije

Odlučila sam pitati mamu i tatu kako su se oni upoznali i zaljubili.

- Nikad mi niste pričali kako ste sreli jedno drugo – započela sam dok smo ručali.

- Zanima te? – upita mama.

- Da – odgovorila sam – pričajte mi o tome.

- U redu – reče tata. – Prije puno godina doselio sam se na Korčulu. Tamo sam našao posao u srednjoj školi u kojoj sam počeo predavati povijest umjetnosti. Učenicima sam se sviđao jer sam bio duhovit i nisam bio strog, za razliku od drugih nastavnika. Ja sam... 

Mama ga prekine:

- Hej, pa ti pričaš samo o sebi! Nisi ni spomenuo da smo bili kolege! Osim toga, nisi bio jedini dobar nastavnik. I ja sam bila super!

- Onda pričaj sama, ako misliš da znaš bolje! – uvrijedio se tata.

- Dobro, ne ljuti se – pomirljivo reče mama. – Hajde, nastavi.

- Gdje sam stao? Ah, sjećam se. Tvoja mama je bila moja kolegica. Odlučio sam je malo bolje upoznati pa sam joj jednom poklonio ružu.

- Vidiš kako sam mu bila privlačna – ubaci se mama pokazujući prstom u tatu.

- Ne, nisi! – reče tata kao da se brani. – Kupio sam ti ružu jer sam te htio upoznati!

Mama se namrštila. Htjela je nešto izustiti, ali ja sam je prekinula:

- Samo mi recite kad ste se zavoljeli!

- U redu – kaže tata. – Čim sam joj dao ružu, ona je odmah pala na moj šarm i toliko me preklinjala da joj budem dečko da na kraju nisam imao izbora nego da pristanem.

- To nije istina! – ljutito će mama. – kao prvo, nisam pala na tvoj šarm jer ga nisi ni imao, a kao drugo, ti si mene nagovarao da budemo zajedno, a ne ja tebe!

- Dobro, priznajem, malo sam pretjerao. Hajde ti nastavi – reče joj tata.

- Konačno! – vikne mama. – Nakon što mi je tata dao ružu, odlučila sam se sprijateljiti s njim jer sam primijetila da mu se sviđam.

Tata zakoluta očima, a mama hrabro nastavi:

- Počeli smo se sve češće viđati. On mi je donosio razne darove, na svojoj gitari svirao mi je pjesme koje je sam skladao...

- I ? – upitala sam.

- I to je to. Jednog smo dana zaključili da smo stvoreni jedno za drugo i vjenčali se.

Tata nastavi:

- Tada smo shvatili da u životu ne treba tražiti ljubav, nego je moramo pustiti da se pojavi sama kad bude vrijeme.

- Joj, zaboravili smo! – vikne mama i pljesne se po čelu. – Danas je Valentinovo.

- Hajdemo to proslaviti. Pođimo u restoran na pizzu – predloži tata.

Od toga dana više se ne opterećujem s ljubavi. Napravit ću kao što je tata rekao: čekat ću da se ona sama pojavi. 

Paula Petković 6.a 

povratak na literarne radove učenika