Osnovna škola Petra Kanavelića Korčula

Prolazimo kroz klizeća vrata i isprva ne primjećujem ništa, no kad bacim pogled na desnu stranu… „ Dobar dan djeco… “, vodič je nešto tako rekao, no nisam ga u početku baš dobro slušala jer me zadivio u kamenu isklesan Dražen s afro frizurom, mišićavim tijelom i loptom koju prebacuje u drugu ruku između podignute lijeve noge i desne prizemljene.

Dok sam promatrala Dražena, vodič je već počeo zaozbiljno pričati o njegovom životu i nekoj statistici, pa sam na brzinu izvadila mobitel i počela snimati priču. Krenuli smo i prema staklenim vitrinama u kojoj je ispričan svaki korak njegovog života. Dakle, Dražen je svoju prvu loptu dobio za svoj peti rođendan od starijeg brata i tad je krenula cijela priča i put do vrha. Koliko ja znam, ništa ne ide bez truda, znao je to i Dražen. Svako jutro se budio rano ujutro i  trenirao prije škole, a poslije bi nastavio s treningom. Bio je moj vršnjak kad je osvojio svoj prvi trofej koji mu je ujedno bio i najdraži. Trofej je bio mali, najmanji od svih, ali je stajao ispred svih drugih sjajnih trofeja!       

Mali klub  Šibenku doveo je do državnog prvenstva i do pobjede, koja se kasnije nije računala, i ja najiskrenije ne mogu shvatiti zašto su im htjeli oduzeti medalju i zašto su poništili prvenstvo, no vratimo se mi Draženu. Kako smo se kretali prema kraju hodnika, trofeji su bili sve veći, priče sve nevjerojatnije: poput one o utakmici Slovenija – Hrvatska kada nitko nije mario za rezultat, nikoga nije bilo briga hoće ili izgubiti ili pobijediti jer bezobzira na to upadaju u finale. Jedino je Draženu bilo stalo. Naravno da smo izgubili tu utakmicu, a Dražen je poludio i ovo rekao svom timu: „Nema malih utakmica, nema važnih i nevažnih stvari u životu, morate dati sve od sebe i svaku utakmicu igrati kao veliko finale!“ Ova rečenica me jako pogodila, jer meni kao plivačici uvijek su to govorili i uvijek bi me to probudilo i naučilo kolika je bit svake utrke, utakmice i da ništa nije nevažno, sve ima svoju svrhu i pouku.            

Nešto slično je izjavio i na utakmici Hrvatska - Amerika: „ Ako mislite da ne možemo pobijediti u tom finalu, jedino što možemo i moramo je dati sve od sebe i pokazati da možemo igrati protiv najboljih! “ Amerikanci su pobijedili, no  HRVATI SU U JEDNOM DIJELU VODILI! Dražen je opet pokazao da zaslužuje biti kapetan i najveći sportaš dvadesetog stoljeća, ujedno i uzor svim sportašima, jer nije lako ohrabrivati i voditi tim i samog sebe! Oduševljena sam svakim njegovim potezom, porukom koju nam šalje i načinom razmišljanja.

Evo nas i na zadnjoj vitrini, vitrina je puna knjiga u kojima je svako slovo posvećeno Draženu. Zašto? Ove legende, ovog najboljeg sportaša dvadesetog stoljeća, nažalost, više nema. Poginuo je u prometnoj nesreći, 7. lipnja 1993. Izgubili smo velikog čovjeka, koji nam poručuje da sve što radimo, radimo s ljubavi, da nikad ne odustajemo i da svaku utakmicu u životu igramo kao veliko finale!

„ … jedino što možemo i moramo je dati sve od sebe… “

Matea Vojinović, 8.c

Nastavnica: Gordana Curać Depolo