Osnovna škola Petra Kanavelića Korčula

- Voliš li astronomiju? Jesi li zbog toga izabrala zvijezde i planete?

Dok sam pisala priču igrala sam „Sunčicu“ i gledala sam na internetu kako izgledaju planeti. Bilo mi je važno da sve bude po redu i točno. Zanima me astronomija, ali ne baš tako puno. Jednostavno sam maštala kako je to biti astronaut.

- Zašto si glavni lik nazvala Srećko, poznaš li u stvarnosti nekog Srećka?

Ne, ne poznam nijednog Srećka, inspirirao me jedan crtić. On ima i jednu prijateljicu koja se spominje u slikovnici i zove se Srećka.

- Koliko ti je trebalo da napišeš slikovnicu?

Prva ideja, za prvu slikovnicu, nastala je na radionici pričanja priča s nastavnicom Claudijom.

Trebalo mi je dosta dok napravim slikovnicu, oko tri mjeseca. U stvari, ona prva slikovnica je nastala za čas, ali ova prava, s pažljivim ilustracijama, nastajala je malo pomalo. 

- Je li ti netko pomagao?

Pisala sam i crtala sama, ali svi su se zanimali kako mi ide: mama, tata, učiteljica, prijateljice.

U samoj izradi slikovnice mi je pomagala nastavnica Claudia, tako da sve bude po pravilima natječaja Moja prva knjiga. Koliko točno treba bit stranica, što smije pisat na koricama, što ne smije, naslovnica, pa nešto o sebi...

To ponekad bude jako komplicirano.

A slikovnicu je na kraju trebalo i sašit. To mi je napravio tata.

- Kako ti se svidjelo u Karlovcu?

U Karlovac sam išla s tatom. Bilo je lijepo i uzbudljivo iako je padala kiša. Najviše mi se svidio jedan park u gradu, prepun cvijeća. Neobičan je, nije ravan nego prepun brežuljaka. Nikad nisam vidjela takav park. U dvoranu smo došli rano. Bila je puna stolova na kojima su se izlagale knjige. Svidjela sam se curama koje su tamo bile i uređivale dvoranu, pa su me pustile da im se pridružim. Malo sam im pomagala, malo čitala knjige, stvarno je bilo super slikovnica.

Žao mi je što nisam upoznala Sanju Pilić. Nije došla u Karlovac jer je i ona imala promociju knjige. U žiriju je bio još jedan pisac, Tito Bilopavlović, njega sam upoznala.

- Koliko je djece sudjelovalo na natječaju?

Preko šesto djece.

- Zašto su pravila natječaja tako stroga?

Ne znam. 

- Jesi li sve sama ilustrirala?

Da, sve sam sama ilustrirala.

- Čini nam se teško svaki put nacrtati Srećka da ti ispadne isti. Kako ti je to uspjelo?

Nije mi svaki put uspijevalo, trebalo mi je ponavljat više puta. Na početku on nije bio isti ovakav, bio je mršav i žgoljav. Mama je rekla da je bolji ovaj debeljuškasti. . . 

- Što ti je  bilo najdraže crtati?

Kad sam počela radit priču svidjelo mi se kako crtam zvijezde. Počela sam ih oblačit. Tako su zvijezde postajale različite. Ima svakakvih zvijezda: pjevačica, kuhara, plesača…

- Koju su tehniku upotrebljavala?

Kombinirala sam svašta. Vodene boje, flomasterke i drvene. U originalu sam sve ukrašavala gliterima. Ali u tiskanoj knjizi se to ništa ne može vidjet. Baš mi je žao.

Zato smo na promociji knjige izložili originale. Čak i onu prvu „prvcatu“ koja je bila nastala odmah nakon radionice u školi.

- Pišeš li neku novu knjigu?

Da, napisala sam jednu priču i napravila ilustracije za natječaj koji se zove „Knjiga mi priča“. Poslala sam je na natječaj pa ćemo vidjeti što će bit. Sad mi je baš zanimljivo pratiti natječaje i pisati priče za njih.

- Uskoro ćeš u peti razred, je li ti žao što više nećeš biti u svom razredu?

Ja volim svoj 4. b i učiteljicu Lili. Sve su mi cure iz razreda super prijateljice i sve ih jako volim. Muški znaju bit malo i dosadni. Žao mi je što više nećemo biti skupa, ali mi ćemo se i dalje družit. U petom razredu bi voljela ostat s Ivanom Bilić.

- Kako je imati sestre blizanke?

Hmmm… što ću vam reći, nije lako. Ponekad bi ih i pomiješala.

Loše je imat sestre blizanke jer mi ne daju da uđem u njihovu sobu, a kad mene nema doma one ulaze u moju i sve mi razbacaju. Ali, nekad su i dobre.

- Što radiš kad ne crtaš i pišeš?

Igram se u mojoj ulici, zove se Pelavin mir. U toj ulici nitko nije posvađan. Svi koji dođu kažu kako bi u njoj ostali živjeti. Moja je ulica najsretnija i najmirnija.

- Što se najčešće igrate?

Graničara.

- Pa kako igrate graničara po skalinama?

To je tajna.

- Za kraj nam reci, koji bi san najviše željela ostvariti?

Letjeti! Kad bi mi se moglo nešto tako ostvariti, najviše od svega bi željela letjeti.

- Gdje bi prvo poletjela?

Prvo bi letjela poviše Korčule, onda bi posjetila Plitvička jezera i Krku, a nakon toga poletjela bi oko svijeta i uputila se u svemir.

Zahvalili smo Sari na razgovoru i poželjeli joj da napiše puno knjiga i ostvari svoje snove. Sretno!