preskoči na sadržaj

Osnovna škola Petra Kanavelića Korčula

Login

Iz povijesti škole...

Vela spila, terenska nastava iz povijesti; petaši, 2013. godina

(pogledaj album starih fotografija)

Plan i program

Nastavni plan i program za osnovnu školu

Vremenska prognoza

 

Zakoni i pravilnici

Kalendar
« Kolovoz 2017 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
31 1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
Prikazani događaji

Koliko vremena dnevno provodim za računalom?




Tražilica

 

 

Javite nam se!

Imate sliku, komentar, kritiku, pohvalu... Sudjelujte u stvaranju stranica, javite se!

claudia.tarle@gmail.com

Brojač posjeta
Ispis statistike od 17. 5. 2010.

Ukupno: 1982555
Ovaj mjesec: 2907
Ovaj tjedan: 1116
Danas: 38

-

Lidrano 2013.
Lidrano 2013.
Djeca su ukras svijeta
Dinko Fabris / datum: 2. 3. 2013. 21:52

Svako dijete je važno. Ima svoje dobre i loše strane. Djeca znaju biti zaigrana i neposlušna, a znaju biti mirna i pažljiva. Neka su djeca osjetljiva i plašljiva, a neka hrabra i neoprezna. Vole bajke i priče i od njih stvaraju razne igre. U igrama žive u dvorcima i gusarskim brodovima. Dok tako plove svijetom mašte, odrasli se drže za uši...

I kad su bučna i kad su tiha, djeca su uvijek ukras svijeta.

Dinko Fabris 2.b

Voditelj: Ivana Žuvela

međuopćinska razina Lidrano 2013.


[OPŠIRNIJE]



KUKAVICA - igrokaz
Paula Petković / datum: 1. 3. 2013. 22:55

PRVI PRIZOR

(Marko se vraćao iz škole. U susret mu dođe prijatelj Ivan)

IVAN: Zar se i ti vraćaš ranije iz škole? Što ti se dogodilo?

MARKO: Posvađao sam se s jednim srednjoškolcem, onim Antom, na odmoru. Zaprijetio mi je da će me čekati nakon škole. Zato sam zamolio učiteljicu da me pusti ranije, prije nego njemu završi nastava. A ti?

IVAN: Razbolio sam se.

MARKO: Baš mi je žao.

Tada se raziđu.

DRUGI PRIZOR

Marko se smješkao u sebi:

MARKO:  Mislim da će se i Ante razboljeti od muke kad shvati kako sam ga nasamario. Čekat će me cijeli dan ispred škole, a mene neće biti! Ja ću kući uživati slušajući cvrkut svoga kanarinca.

(Zaneseno) Ptice! Ptice su najljepša bića!

Kraj jednog stabla se zaustavi i uzvikne iznenađeno:

Gnijezdo! Ne mogu vjerovati. I ptica je u njemu!

Propne se na prste ne bi li zavirio u gnijezdo. Nježnim glasom obrati se ptici:

 Ne boj se, neću ti ništa. Ja volim ptice. Oh, pa ti u gnijezdu imaš i jaja!

Odjednom ptica kljunom izbaci jaje iz gnijezda. Jedno, pa još jedno…

MARKO (prestrašeno):  Što si to napravila?

Kao da ga razumije, ptica se oglasi:

PTICA: - Ku-ku, ku-ku!

MARKO (naglo shvaćajući): A, kukavice!

U međuvremenu na klupu iza stabla sjeo je mladić kojega Marko, zaokupljen pticom, nije ni primijetio.

Kad je čuo zadnje Markove riječi, on poskoči, uhvati ga za ruku i vikne:

ANTE (ljutito): Koga ti nazivaš kukavicom, majmune!?

MARKO (uplašeno i zamuckujući): Nisam rekao tebi nego ptici…

ANTE (nastavlja istim tonom): Ma nemoj! Gluplji izgovor nikad nisam čuo!

MARKO (plačući): Istina je!

ANTE: Suze ti neće pomoći!(Uvrijeđenim glasom nastavlja) Htio sam da se nađemo poslije škole,da se pomirimo, a ti me još zoveš kukavicom!

MARKO (plačući): Ali tamo na stablu je stvarno kukavica, pogledaj! (Pokazuje rukom prema mjestu u krošnji).

ANTE ga na trenutak pusti kako bi zavirio kamo mu je pokazao. U tom času kukavica gurne iz gnijezda jedno jaje koje padne i razbije se točno na njegovom čelu. Od razlivenog jaja ništa nije vidio pa je počeo paničariti i mahati šakama oko sebe.

ANTE: Joj, što je ovo… Ništa ne vidim!

MARKO (počne se smijati, drži se za trbuh  i savija od smijeha, ali mu doleti šaka u oko)

ZASTOR (ZAMRAČENJE)

(radi promjene scene)

TREĆI PRIZOR

U Markovom domu. Veći dio pozornice prikazuje dnevni boravak. Mama glača rublje, tata gleda TV, baka u naslonjaču čita novine, starija sestra za računalom ili sa slušalicama ljulja glavu u ritmu i nešto pjevuši. S jedne strane ulazi Marko pognute glave. Kad se približi, vidi mu se šljivu na oku.

MARKO (tiho): Dobar dan.

MAMA (zabrinuto): Što ti se dogodilo (ostavlja  glačanje, prilazi s rukama na bokovima i nastavlja strogo) Zar si se tukao?

MARKO: Nisam.

OTAC (zagleda se u Marka): A kako si onda dobio tu šljivu?

SESTRA (skida slušalice i znatiželjno, sa smiješkom  prati razgovor)

MARKO (pomalo iznervirano): To je duga priča.

SESTRA (veselo): Pa imamo vremena…

BAKA (podiže pogled iznad naočala): Stvarno, o čemu se radi?

MARKO (vikne nestrpljivo): O kukavici! I prestanite me više ispitivati!

OTAC (ljutito): Prestani ti drugu djecu nazivati kukavicama…

MARKO (prekida oca): Ma o kukavici koja je…

OTAC: Dosta! Tvoja šljiva na oku govori da si se tukao! Tjedan dana nema odlaska na igralište!

SESTRA (radosno ubacuje): Zar nije bolje mjesec dana?!

MARKO (uzdahne i ljutita koraka uputi se prema drugom kraju pozornice)

MAMA: Kamo si se uputio?

MARKO (ne okrećući se): Idem u sobu, ionako sam kažnjen tjedan dana.

SESTRA (veselo dovikuje): Mjeesec!

(Ovdje se ovaj dio pozornice zamračuje, a osvjetljava se onaj koji prikazuje Markovu sobu.)

ČETVRTI PRIZOR

U Markovoj sobi. Radni stol i na njemu krletka s kanarincem. Čuje se umirujući cvrkut kanarinca.

MARKO (odloži torbu kraj stola, sjedne s uzdahom za stol i zagleda se u kanarinca): E, moj Kiki!Onaj Ante me prilično koštao. Ako se još jednom posvađamo, bit ću hrabar. Neću zaraditi ni jednu šljivu, a ako se to slučajno dogodi, idem k ravnatelju. Ravnatelj je jedina osoba koje se on boji. I neće me više ni pipnuti, vidjet ćeš!

KRAJ

Paula Petković 5.a,

Voditelj: Vesna Martinović

rad predložen za županijski Lidrano 2013.

 


[OPŠIRNIJE]



To oluja doziva more
Mara Risteski / datum: 1. 3. 2013. 20:09

Vraćajući se jučer iz škole ulazim u kuću, ostavljam torbu u hodniku, perem ruke i sjedam za stol. Vraćajući se danas iz škole, ulazim u kuću, ostavljam torbu u hodniku, perem ruke i sjedam za stol. Vraćajući se svakoga dana iz škole ulazim u kuću, ostavljam torbu u hodniku, perem ruke…

,,Što je bilo u školi?“ prve su riječi koje čujem čim uđem. A ja onako uvijek u prolazu odgovaram: ,, Ništa posebno.“ ,,Dobro, što se s tobom događa? Imaš li kakvih problema? Zaljubljena si? Reci mi kad su informacije za roditelje da ja vidim što je to ,,ništa posebno“,  povišenim tonom izdere se majka napokon na mene. Nije baš da mi se ratovalo s roditeljima nakon osam školskih sati, no barem su me primijetili.

,, Vi mislite da vam ne bih rekla da se nešto događa sa mnom. Pa vi ste mi kao…kao najbolji prijatelji kojima bih rekla svoj problem, samo moji prijatelji ne idu na informacije u školu..“ dodam usput. Uto su mi krenule suze jer su me zaboljele majčine riječi. ,, I ne ulazite u moju sobu!,, otrčim i zalupim vratima. Za stolom je zavladao muk. Pokušavala sam zamisliti lica svojih roditelja. Ležala sam na krevetu više od sat vremena i razmišljala. Teške misli vukle su mi se po stalno mozgu. Zašto nemaju povjerenja u mene? Zašto me ne razumiju? Pa i oni su bili u mojim godinama.  Pa onda opet novi krug. . Zašto nemaju povjerenja u mene? Zašto me ne razumiju? Pa i oni su bili u mojim godinama. I tako stalno…

Na kraju zaključim. Ne razumiju oni mene, ali ne razumijem niti ja njih!

Skočim na noge iz kreveta, a vani je već mrak. Još jedno poslijepodne je prošlo u razmišljanju o besmislenoj svađi s roditeljima. Samo me žele uzburkati. Oni su oluja, a ja more, a u ovoj priči oluja doziva more…a ja ne volim oluju. Volim bonacu, volim tišinu u kojoj možeš maštati, sanjati...U redu. Shvatila sam! Pretjerujem!

Pognute glave, skrušeno izađem iz sobe i dođem pred roditelje. Čim me majka ugleda obrati mi se nježnim glasom: ,, Bila si u pravu. Razrednica me primila na informacije i pokazala mi tvoje ocjene. Dobre su. I ti si dobra. Žao mi je što ponekad pretjeram, ali pokušaj me shvatiti. I ti ćeš jednoga dana biti majka i imati svoje dijete i željet ćeš mu sve najbolje u životu…“ majka će dubokoumno.

Ali ja sam joj oprostila jer je i ona meni. Sigurna sam da ćemo naći zajednički jezik. Sigurna sam da neću razumjeti svoju djecu, no uvijek ću se truditi prisjetiti se kako je bilo meni. 

Mara Risteski 8.a

Voditelj: Gordana Curać Depolo

međuopćinska razina LiDrano 2013.


[OPŠIRNIJE]



Dida mi je priča...
Ivana Vrdoljak / datum: 28. 2. 2013. 20:24

Dida mi je priča

što je i kako je poprin bilo:

Ima je veliku ledinu

na kojon su bile

23 koze, 3 tovara, 2-3 ovce

i kučak koji ih je čuva.

 

Priko dana brenkuje su letile kolo njih,

a navečer su komarci pecali.

Ujutro bi doša vanka,

se i izi domaćega sira i pršuta.

Ka bi izi, iša bi pusti beštije

da i one štogo požeru.

 

I tako svaki dan:

ista ruta, isti posal.

Sa ga gledan ovako tužnega,

bezvojnega.

Gleda kroz punistru,

gleda ledinu,

i tuguje.

 

Bez beštija

ogromna izgleda ledina,

a trava na njon

    do kolina.

 

Ivana Vrdoljak, 7.a

Voditelj: Suzana Petković, međuopćinska razina LiDrano 2013.

 


[OPŠIRNIJE]



Moja mama
Tesa Jurjević / datum: 6. 2. 2013. 21:59

Hoćete da vam pišem:

Da mi moja mama pred spavanje pjeva

il’ da pred televizijom sjedi i zijeva?

 

Hoćete da vam pišem:

Kako me moja mama po glavi gladi

il’ kako se u kuhinji sladoledom sladi?


[OPŠIRNIJE]



Moj dundo Kruno
Sara Kopač / datum: 2. 2. 2013. 22:24

Pamtim ga po osmjehu. Velikom širokom osmjehu. Kao da se sva dobrota u njemu nastanila. Mislim da mu nikada nisam dobro vidjela lice. Samo osmijeh.

Gledala bih kroz prozor, a preko ulice, u prozoru kuće bio je osmjeh mog susjeda i ruka podignuta na pozdrav. Mahao bi mi, a ja bih pružila svoje ručice koje su se jedva vidjele. Donosio je sreću mome jutru.

Na ulici imao je svoje mjesto. Svako popodne sjedio bi u „ Aruli “ na svojoj stolici. „ Di si ti moja mala!“ govorio bi mi, naslonjen na svoj drveni štap. Mahnuo bi mi svojom starom debelom rukom, očekujući isti pozdrav i od mene. Gegao se dok je hodao, kao da je imao cijelo vrijeme ovoga svijeta, nikada se nije žurio. „Znaš, lipa moja,“ govorio bi mi, „kad budeš velika, bit ćeš bula.“ „Neću, bit ću moreškant!“ uvijek bih mu odgovarala, a on bi se smijao tako da bi mu veliki trbuh poskakivao.

Jednog jutra potrčala sam kao i obično da mu mahnem, ali u susjednom prozoru nije bilo nikoga. Odluta mi pogled do stolice u „ Aruli“, ali tamo više nema veselog trbuha, ni ruke u zraku, ni drvenog štapa ...

Parti je dundo  Kruno pa sad nekom gore maše i smije se onim svojim sretnim osmjehom.

                 Sara Kopač, 7.c

Voditelj: Suzana Petković

međuopćinska razina Lidrano 2013.


[OPŠIRNIJE]



Opis drage osobe
Tina Kapor / datum: 31. 1. 2013. 13:08

Ulazim u crno-bijelu sobu kojom dominiraju vrišteće crvene zavjese i crveni cvjetovi iznad uzglavlja. Na krevetu sjedi moja sestra,  koju ću moliti za pomoć.

Pogleda me iskosa, nagne malo glavu, i nezainteresirano me upita: „Što ti treba“, zamahne svojom crvenkastom kosom s vidljivo ispucalim vrhovima i vrati pogled na laptop koji joj počiva na koljenima poput umiljatog mačeta. Dugačkim dotjeranim noktima kucka po tipkovnici poput djetlića. Ponovi  nestrpljivo: „Što ti treba?!“ Pogledala sam je najnježnije  što sam mogla i složivši jadan i patnički izraz lica, tiho sam rekla: „Trebaš mi pomoći nešto napisati.“

klikni na opširnije!


[OPŠIRNIJE]



Nesretna dvojka iz kemije - monodrama
Karmen Padovan / datum: 24. 1. 2013. 22:34

Lice: Karmen (ja), učenica sedmog razreda osnovne škole

Prvi prizor

(Osnovna škola, ponedjeljak, 4. sat, tmurno vrijeme, skoro kao i moje raspoloženje)

Karmen (ja):  Gledam u ispit koji je profesorica podijelila i još uvijek ne mogu vjerovati! Bože, kako? Da nije možda pogriješila ispraviti? A da ustanem i jednostavno kažem što je na stvari? Ne, ne, to ne bi bila dobra ideja, mislim da joj danas nije dobar dan. Možda bi moje pitanje protumačila krivo. Nije mi jasno kako sam mogla dobiti ovu ružnu dvojku! Znam i sigurna sam da sam znala puno više. Hm…, mnogo veći problem je kako ovu ocjenu objasniti mojoj mami. Sigurno će biti razočarana i „držati mi lekciju“, a ja ću se pitati zašto mi jednostavno ne opali pljusku i pošalje me u sobu. Tko će ju slušati?

Klikni na opširnije!

 


[OPŠIRNIJE]



Hrvatska, Zagreb i ja
Damir Meštrović / datum: 12. 10. 2012. 11:01

Smrad. Užas. Zagreb. Koliko god mi se sviđa osjećam mučninu kad sam tu. Srećom prvo mjesto koje smo posjetili je restoran čije ime nisam uhvation. Jeli smo pohano meso i krumpiriće kao i zadnja dva dana pa krenuli dalje.

Prolazimo centrom. Mjesto je prekrasno. Sve je čisto i uredno. Sve od katedrale do fontane na trgu, pa čak i fensi šmensi hoteli s trinaest zvjezdica. Ali moraš gledati iza blještavila glavnih ulica. 

klikni na opširnije!


[OPŠIRNIJE]



Dašak prošlosti
Ivana Turković / datum: 8. 10. 2012. 17:29

Sjedimo u sjenovitom zagrljaju stabala kroz čiji čvrst stisak tek tu i tamo uspije proći pokoja vrela sunčeva zraka još više grijući ionako sparan zrak. Čujem kako neke cure iz drugog razreda raspravljaju o obilnom ručku kojeg su svi brzo i sa slašću pojeli, kako bi imali što više ono malo dragocjenog vremena kojeg bismo dobili poslije ručka. Pogledom tražim Tinu, nadajući se da ona ima spremnu bilježnicu i olovku jer se ja kao i obično nisam spremila. Ne vidim je. 

klikni na opširnije!


[OPŠIRNIJE]



RSS


preskoči na navigaciju