Osnovna škola Petra Kanavelića Korčula

Ulazim u crno-bijelu sobu kojom dominiraju vrišteće crvene zavjese i crveni cvjetovi iznad uzglavlja. Na krevetu sjedi moja sestra,  koju ću moliti za pomoć.

Pogleda me iskosa, nagne malo glavu, i nezainteresirano me upita: „Što ti treba“, zamahne svojom crvenkastom kosom s vidljivo ispucalim vrhovima i vrati pogled na laptop koji joj počiva na koljenima poput umiljatog mačeta. Dugačkim dotjeranim noktima kucka po tipkovnici poput djetlića. Ponovi  nestrpljivo: „Što ti treba?!“ Pogledala sam je najnježnije  što sam mogla i složivši jadan i patnički izraz lica, tiho sam rekla: „Trebaš mi pomoći nešto napisati.“

klikni na opširnije!

Nije odgovorila nego je nastavila ritmično kuckati  smiješeći se punim usnama namazanim svježim sjajilom. Mislim da se sredila za izlazak. Oči je uokvirila preciznim potezima tuša i smećkastog sjajila koje se presijavalo s treptajima kapaka. Crna maskara, vidljiva iz daleka, nanesena u par slojeva, lijepo joj je pristajala. Dugačkim noktom počeše se po obrvi, koju zatim prođe jagodicama prstiju. Bila je jako ponosna na svoje nokte, jer ih je sama uređivala raznim gelovima i silikonima. Ima i nekakav čudan aparatić u koji umetne prste da se lak brže suši. Stalno govori mami kako je uštedjela 200 kn. Kad bi se jednom smilovala i meni ih sredila! Ah, doći će valjda i taj dan! Još uvijek se osjećam poput psića na kojeg nitko ne obraća pažnju.

„Dakle, što ti treba?“ obrati mi se opet i ne pogledavši me. „Ma treba mi nekakav sastav iz hrvatskog. Hoćeš li mi pomoći opisati mamu ili tatu?“ Opet muk. A onda joj zazvoni mobitel koji hitro dohvati. Po izrazu lica znala sam da je zove dečko. Usne je razvukla u osmjeh, a oči su joj zablistale kao dijamanti na crnoj podlozi. Raznježeno je rekla: „Za 15 minuta!“  To sam shvatila kao odbijenicu i pokunjeno izašla iz sobe, pretjerano uredne sobe. Ne znam kako može živjeti u takvom redu. Kod mene u sobi nije tako. Mama kaže da je to kreativni nered. Tješi me da je i moja sestra bila neuredna u mojim godinama.

Nije ni primijetila da sam izašla iz sobe, ni ne zove me da se vratim. Izlazi nakon par minuta sva u crnom: crne traperice koje joj savršeno pristaju, crna majica (strukirana), marama oko vrata, crveni sako (NARAVNO MOJ!!!) i crvene starke (MOJE!!!). Nije me ni pitala, a ja nju moram danima moliti da mi nešto posudi. Grozi se kako sam neuredna i strah ju je da joj što ne izgubim. Valjda je to normalno...

S vrata mi dobacuje: „Napisat ću ti SMS-om štogod o tati pa ti prepiši. Mogla sam i misliti da će mi poslati SMS, kao i obično.

Zato sam zasukala rukave i odlučila sama napisati sastavak.

                                                                                              Tina Kapor, 7. a

                                                                                            Voditelj: Suzana Petković

predložen za županijski Lidrano 2013.