preskoči na sadržaj

Osnovna škola Petra Kanavelića Korčula

Login

Iz povijesti škole...

Detalji velikog školskog projekta "Žedan otok vodu cijeni" 2007. godine

(pogledaj album starih fotografija)

Plan i program

Nastavni plan i program za osnovnu školu

Vremenska prognoza

 

Zakoni i pravilnici

Kalendar
« Travanj 2017 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
27 28 29 30 31 1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
1 2 3 4 5 6 7
Prikazani događaji

Koliko vremena dnevno provodim za računalom?




Tražilica

 

 

Javite nam se!

Imate sliku, komentar, kritiku, pohvalu... Sudjelujte u stvaranju stranica, javite se!

claudia.tarle@gmail.com

Brojač posjeta
Ispis statistike od 17. 5. 2010.

Ukupno: 1956568
Ovaj mjesec: 7548
Ovaj tjedan: 1507
Danas: 354

-

LiDraNo 2011.
Novinarski radovi

Brijuni

- rad predložen za županijski LiDraNo -

NP Brijuni jedno je od mnoštva prirodnih bogatstava koja krase i uljepšavaju moju domovinu. Smješteni su u Istri na najljepšem, najmirnijem i najtoplijem moru -Jadranskom.

Gase se motori brodice. Lagana trešnja vraća me u stvarnost. Sporo izlazim iz brodice i ostajem očarana prizorom…Prekrasno zelenilo i bijelim kamenom sazidane građevine, tvore jedinstven sklad s nebesko plavim morem koje miluje obalu. Začujem glas vodiča te ubrzam hod, a lice mi se razvuče u osmijeh: samo nekoliko koraka dalje parkiran je zeleno-bijeli vlakić koji me podsjetio na moje dječje dane kada sam upravo ovakve,doduše puno manje vlakiće, vozila po svojoj sobi. Trkom uđem u vlakić i zauzmem što bolje mjesto.
          

Vlak je krenuo. Promatram krajolik slušajući blag glas vodiča. Pogled mi zaokupljaju prostrane travnate površine koje posjetiocima omogućuju igranje dosadnog golfa. Za oko mi zapne starac koji se neumorno trudi svojom golf palicom, ali čini se, baš mu i ne ide.

Kroz prozor zadivljeno gledam u beskrajno plavo nebo bez ijednog oblačka. Pogled mi ponovno zaokuplja more koje se ljeska na suncu. Svaka krošnja ovdašnjeg drveća oblikovana je kao klobuk gljive. To nisu postigli nikakvi vrsni vrtlari već sama majka priroda, tj. jeleni koji ovuda neprestano šeću i grickaju lišće.

Cesta postaje sve grbavija te se vlakić zaustavlja. Uzbuđeni smo jer se upravo nalazimo u safariju gdje nas iščekuju razne životinje. Prvo što ugledam je slonica koja šeće svojim dvorištem i veselo maše repom i ušima. Pozdravljam „šeficu“ – mislim da bi joj se taj nadimak veoma svidio i odlazim dalje.

Odjednom, kroz ogradu znatiželjno proviruje njuška jednog magarca koji je veoma pitom i voli se maziti. Sve nas je više oko njega, pa predlažem prijateljicama da se izvučemo iz gužve i krenemo dalje. Ah, ovo je susret koji sam najviše iščekivala: gospođa ljama. Umišljenim i ponosnim pogledom žvače sijeno. Pitam se bili bila sretnija da je negdje sama i slobodna, a ne zatočena ovdje kao turistička atrakcija. Začujem glasanje krava i nasmijem se njihovim repovima kojima lamataju pokušavajući otjerati muhe. Tu su i zebre koje neprestano negdje trčkaraju. Od njihovih pruga pomalo mi se vrti u glavi. Naš smijeh i glasno raspravljanje prekida strog razrednikov glas koji nas poziva da se ukrcamo u vlakić. Glasno se smijući ulazim, sjedam i promatram onaj isti put kojim smo se vozili.

Vlakić je ovaj put stao ispred ustanove u kojoj su izložene Titove fotografije. Gledajući ih razmišljam o životu prije, te o povijesti svoje domovine. Odlazim u drugu prostoriju gdje su izložene preparirane životinje koje je Tito dobio za poklon. Ljutita izlazim jer je razočaravajuće što životinje ginu da bi postale samo bezvrijedan ukras.

Prije odlaska pozdravljamo veselu papigu Koki koja je već starosjedilac ovih otoka.

Slušam pjev ptica i promatram prirodu koju jesen mijenja. Pod nogama mi šušti šareno lišće,a cipele mi postaju prljavije. Podižem pogled i na prostranoj livadi ugledam maslinu koja još uvijek rađa i donosi vrhunski plod.

Ovaj topli jesenski zrak me iscrpio. Na obrazima osjećam sunčevu toplinu. Duboko udahnem i osmjehnem se.

Pri odlasku gledam u otok i čini mi se kao da očekuje naš skori povratak. Razmišljam o svemu viđenom… Čovjek je samo dio onoga što postoji i što je stvoreno. Ali njegov utjecaj na opstanak prirode i njenih bogatstava je velik. Nadam se da će, zahvaljujući ljudskom razumu i nesebičnosti, i moji unuci ovo doživjeti...

Dora Tešić

(mentor: Franica Jeričević)



Dolina Neretve

- rad predložen za županijski LiDraNo -

Izlet u dolinu Neretve me oduševio.

Krenuli smo u ranojutarnjim autobusom iz Korčule. Bez obzira što smo bili pospani i umorni, osjećala se radost i veselje u autobusu. Prva stanica bila nam je u Metkoviću gdje smo posjetili ornitološku zbirku. U njoj su izložene preparirane ptice čije je stanište u dolini Neretve.

Nakon Metkovića išli smo u selo Vid. Posjetili smo arheološki muzej Narona. Jako su mi se svidjele iskopine – stari kameni ostaci Narone, ispod nas. Zatim smo se pošli voziti neretvanskim lađama po rijeci Norin. Vozeći se u lađi osjećao sam se kao pravi neretvanski gusar.

Došlo je i vrijeme ručka. Učiteljice su nas odvele u prekrasan restoran uz rijeku Neretvu po imenu „Đuđa i Mate“. Pripremili su nam slasni ručak, baš po mom guštu.

Kad smo već bili u neretvanskom kraju, šteta bi bilo da ne vidimo odakle naš otok dobiva pitku vodu pa smo svratili u Prud na izvor. U blizini Pruda smo se svi zajedno slikali ispred kipa kneza Domagoja. Toliko nam je bilo lijepo da smo zaboravili na vrijeme i skoro zakasnili na vlak za Ploče. Vozio sam se svim prijevoznim sredstvima osim vlakom, i eto, ostvario mi se i taj san. U Pločama smo nakratko vidjeli teretnu luku koja spaja Hrvatsku i BiH sa svijetom.

Prošetali smo se do samog ušća Neretve, mjesta gdje se rijeka ulijeva u more.

I tu je bio kraj našeg cjelodnevnog izleta. Kući sam se vratio pun lijepih utisaka i doživljaja.

Vedran Bernetić

(mentor: Liljana Favro)



Opasnosti od medija  

- rad predložen za županijski LiDraNo -

          

Najpopularniji medij danas je internet. On mi daje odgovore na pitanja koja ne znam kada nema mame, tj. služi mi kao netko tko daje i prenosi znanje. Internet je medij koji služi ne samo za zabavu kao što je igranje igrica, slušanje muzike i dopisivanje s tatom, nego i za učenje. Ja se koristim internetom samo za te stvari. Mama i tata su me upozorili i na loše strane interneta. Loše i mračne strane interneta mene ne interesiraju.

Televiziju kao drugi omiljeni medij gledam s obitelji, u stvari rijetko je i gledam, jer imam puno obaveza. Draže mi je čitanje knjiga. Dok čitam, mama gleda vijesti. Ponekad me rastuže, a i prepadnu slike nasilja, smrti i druge grube stvari. Ne volim takve sadržaje, a ni filmove s puno nasilja, zato još uvijek gledam filmove i serije za djecu.

Od novina pregledam modne časopise, jer tamo nema ružnih stvari, bar nema nasilja, krvi i gladi, potresa i ratova, kojih ima u maminom „Jutarnjem listu“. Vidim po naslovnicama.

Ne želim da me odgajaju i da na mene utječu mediji. U njima ima malo lijepoga. I ta ljepota s ekrana i novinskih slika nije prirodna, lažna je. Ja vjerujem u riječi svoje mame, tate, brata, u dokumentarce o prirodi i o životinjama. Ne želim da me plaše ratovima, potresima, nasiljem... pa i ne gledam televiziju. Ne želim ići na stranice interneta gdje me mogu povrijediti, gdje se mogu uplašiti ili nešto ružno pročitati. Ne listam novine gdje nas sa naslovnica plaše svim i svačim. Slušam mamu i tatu, čitam svoje knjige, vježbam sa svojim mažoretkinjama i sretno živim svoje djetinjstvo daleko od medijskih opasnosti.

Sara Kopač 

(mentor: Suzana Petković)

Literarni radovi

Vesela susjeda

U razred je došla nova učenica Ana. Učiteljica ju je smjestila pokraj Ivice. Ivica je na odmoru pitao Anu sve što voli, igra, radi i koji joj je najdraži predmet. Iza škole, kad je trebao pisati zadaću, cijelo je vrijeme mislio na Anu. Pitao se što da radi i napokon se sjetio.

Uvečer se došuljao se do njezinog prozora i pomislio:

- Nisam baš dobar bacač, ali ću probati.

Pripremio se i bacio. Kamenčić je udario u granu i pao u susjedin prozor. Ivica se jako prepao jer mu je Ana govorila kako je njezina susjeda uvijek namrgođena i ljuta. Brzo se sakrio u grm.

Sljedeći dan u školi bio je jako zabrinut. Iza škole mu je prišla Ana i rekla:

- Netko je mojoj susjedi u prozor ubacio kamenčić na kojemu piše Volim te. Otada je sretna i raspoložena. Svima se veselo javlja.

- Stvarno? - upita Ivica.

- Da, čak mi je kupila Milka čokoladu.

Iako je Ivica htio razveseliti Anu, razveselio je njenu susjedu koja više neće biti namrgođena i mislit će da je netko voli.

A Ani ništa nije trebalo ni reći, Ana je ionako sama shvatila…

Đina Radovanović

(mentor: Liljana Favro) 



Jedno moje jesenje raspoloženje

 

Završilo je ljeto, počela je škola i obaveze, a sa njima nam je stigla jesen. Pobrali smo grožđe, napravili vino, kuhali rakiju, a i Sv.Martin će uskoro što u meni budi neopisiv osjećaj. Te večeri zajedno s prijateljima i feralićima u rukama idemo od kuće do kuće naviještati pjesmom Sv.Martina.

Svake se godine veselim pripremanju drva za ogrijev za naš komin.

Mama i baka su bile vrijedne i pripremale su zimnicu, od svih džemova, marmelada, salata… Najviše me oduševljava sok od šipka kojim se osvježavam i jako je zdrav.

Protekla tri dana smo brali masline u kratkim rukavima i uživali u suncu koje se još nije umorilo. To je ta jesen koju obožavam. Danas promatram po dvorištu žuto lišće kako se kotrlja i nemoguće ga je uhvatiti. Za sutra već navještaj kiše, tmurnog vremena, a i lošeg raspoloženja.

Tada nema nogometa ni odlaska u prirodu. Što idemo više u jesen, razgolit će se drveće i biljke, vremena će biti tmurna i hladna, a nas će natjerati da ostanemo u toplim domovima.

Marino Brčić

(mentor: Suzana Petković)



Stipe u Trstu

-rad predložen za međuopćinski LiDraNo-

 

Moj stari djed uvijek mi govori: - Sinko, uči svoj jezik, ali uči i tuđi. Nemoj da ti se dogodi sramota .

- Zašto? Što bi mi se moglo dogoditi?  – pitao sam jednom iznenađeno.

- Zar ne znaš priču o Stipi u Trstu?- i djed započne priču...

Bilo je to prije trideset godina kad je bilo popularno putovati u Trst i obaviti kupovinu. Naš Stipe svima se hvalio kako govori talijanski jezik bolje nego svi mi. Zajedno smo, nas nekoliko prijatelja sa ženama, ušli u robnu kuću COLMIC. Došli smo na odjel za lov i ribolov. Stipe je tamo zasjao u pravom svijetlu.

- Buon giorno! – povikne Stipe prodavaču. Ovaj mu veselo odgovori na isti način.

- Prego! – usklikne Stipe i stane.

- Prego - odgovori prodavač.

Naš prevodilac opet počne:

- Prego – i počne kružiti rukama oko trbuha.

Prodavač se nasmije i donese patrone s metcima i pušku. Umrli smo od straha.

Stipe je opet ponovio iste kretnje pomalo već blijed.

- Prego, prego... – pokušavao je Stipe.

Trgovac mu donese  dječji kolut za kupanje. Situacija je bila napeta. Mi se nismo miješali čekajući kako će to završiti. Stipe se dosjetio:

- Prego, mare Adriatico, mare Adriatico – te samo što nije zaplivao po prodavačevom stolu. Lice trgovca se ozarilo i on je konačno pogodio. Donio je Stipi kupaće gaćice.

Od tog dana naš Stipe je dobio nadimak PREGO. Više nikad se nije hvalio kako zna talijanski jezik.

 

Antun Penjak

(mentor: Suzana Petković) 



Pazi kako i  što govoriš

Prije deset godina,kad je moj  tata prvi put bio u kini,ostao je skoro osam mjeseci.Kako voli učiti „jezike“,tako je pokušao naučiti kineski jezik.

Nakon četiri mjeseca odvažio se progovorit na kineskom. Odveo je prijatelje na večeru i htio ih je zadiviti svojim  znanjem kineskog jezika.

Konobarica im je prisla,moj otac se htio pokazati pred prijateljima i  naručio je večeru. Prijateljima je rekao da je za njih naučio prekrasno pečenje sa raznim slasnim umacima i povrćem .Svi su bili gladni i nestrpljivo su  čekali večeru.

Kada je konobarica donijela večeru,svi su ostali u šoku. U posudi od pet litara servirala im je neku juhu u kojoj  su plivale svinjske noge sa papcima.

Otac je protestirao da to nije naručio. Ona je to  govorila da je to bilo u narudžbi. Poslije mu je na engleskom  objasnila da je krivo izgovorio i  spajao rijeci.

Od tada je naručivao prstima  pokazujući na susjedne stolove, gledajući sto su ostali jeli oko njega.

To je naravno radio ako posluga nije znala engleski.

Sara Kopač

(mentor: Suzana Petković) 



Skrivena Korčula – Kočje

-rad predložen za županijski LiDraNo-

Kao mala curica obožavala sam pustolovne priče. Najdraža od svih bila mi je „Kočje“. Mama mi je obećala da će me povesti u tu priču i dopustiti mi da budem glavni lik.

Cijela je pustolovina počela ulaskom u malu šumicu zaklonjenu  visokim stijenama. Sunce je svojim zlatnim ručicama pokušavalo dodirnuti šumsko tlo. Lišće je lagano šuškalo na povjetarcu koji se poput zaigranog djeteta igrao i mojom kosom.

Dubokim i uskim puteljcima, kroz paprat i stijenje, izbili smo na proplanak, sav okupan suncem. Oko njega su se protezale stijene-dvorci u kojima žive male vile. Mama mi je dopustila da se penjem. U udubljenjima obraslim mahovinom spavali su mali zeleni patuljci. Htjela sam bar jednog dozvati, ali uzalud. Sunce je i dalje neuspješno pokušavalo dodirnuti  tlo.

U velikoj kamenoj plitici – čarobno jezerce. Kažu – kad se ogledaš u njemu, vidiš svoje snove - ali ja sam vidjela samo sebe! Tu bi vile pile vodu kad bi ožednjele.

Oko jezerca u stijenama lagano su plesali borovi, čempresi i visoke crnike skrivajući Kočje od nepoželjnih posjeta. 

Nažalost, tu priča završava.

Nisam ugledala ni jednu vilu, ali sam se kao vila osjećala.

 

Petra Seretinek, 7.b

(mentor: Suzana Petković)



 

Skrivena Korčula (Dračevica)

Uz vatru u kominu, na donjoj Dračevici, bacam pogled kroz prozor na moju baštinu. Ispred sebe vidim dvorište, u kojem se kao oblak protegla kamena klupica. Pored klupice je proklijalo mamino cvijeće. Iz vinograda sam začuo glas djeda:

  • Roko, hodi ovamo pomoć!
  • Evo me - odgovorio sam.

Kad sam iz kućice izišao na svjež zrak, malo sam se ogledao oko sebe. Lijevo od mene je vrt, s tek zasađenim krumpirima. U daljini je veliki vinograd. U njemu su moj tata, brat, dida i nona, marljivo okopavali zemlju oko zelene vinove loze. Odlučio sam se uputiti na obližnju livadu, prepunu cvijeća svih vrsta, ali ugledao sam i prve šparoge koje su ponosito uspravno stajale. Odlučio sam se vratiti nazad. Gledao sam mamu kako se igra s raznobojnim cvijećem i sadi ga. Ovdje je sve nekako drukčije nego kod kuće, sve je tiše, nema auta, televizije, kompjutora, samo životinje i rad.

Uspeo sam se na gustrinu, i promatrao vanjštinu kućice. Kućica je od kamena, sa zelenim prozorima i vratima. Smiješila se meni i ja njoj. Rad mog tate i dide, pretvorio je onu pustoš u kamenu ljepoticu, punu nekog tihog, unutarnjeg života.

 

Roko Tarle

(mentor: Suzana Petković) 



Rijeka i planina

 

Bila jednom jedna planina obrasla zelenom šumom. Kroz šumu je tekla lijepa bistra rijeka.

Jednog dana rijeka je došla sva prljava.

- Što ti se dogodilo?- upita  je planina.

-Na to sam te htjela upozoriti. Sagradila se nova tvornica i uprljala me - uzbuđeno odgovori rijeka.

Planina pozove sve životinje da očiste rijeku. Nakon toga pošalje vjevericu da riješi problem s tvornicom. Kad su očistili rijeku, ugledali su kako se tvornica počela urušavati.

Dođe vjeverica i reče: - Kad sam ušla u tvornicu, vidjeli su kako sam slatka i bilo im je žao da ponestane takvih životinja.

Rijeka se svima zahvali i požuri niz planinu prije nego se ljudi predomisle pa je zabetoniraju.

 

Paula Petković

(mentor: Mirjana Jeličić) 



Na Zemlju šaljem spas

-rad predložen za međuopćinski LiDraNo-

(Godina je  2050. , mjesto radnje: Lunarville, galaksija X – tron, svemir)

Princeza Astra, vladarica planete Lunarville, nakon obilnog doručka ekstračikenol gel tableta s okusom zemaljske piletine, sprema se za sastanak svojeg Ministarstva svemirskih integracija. Pažljivo je ulaštila YES i NO, dva važna dugmeta na svom aluminijskom čelu. Trepnula je sa svih svojih šest trepavica i strog pogled usmjerila prema dvanaestorici svojih ministara.

Uključila je speakerfonex, uređaj za reprodukciju robotskih misli.

- Onda, gospodo, da čujem izvješće o onoj smiješnoj planeti na Mliječnoj stazi. Imali ste 350.000 svjetlosnih mikrosekundi da doznate sve o njima. To je više nego dovoljno vremena. Nestrpljiva sam. Želim kratke opaske i brza rješenja. Ovaj mjesec riješit ćemo jedan njihov problem.

- Pi – pi – pi – pip – pip – pip... Svi ministarski speakerfonexi uključili su se istovremeno. Nastala je zaglušujuća buka za ljudske pojmove. Astrine trepavice treptale su brzinom od 1834 treptaja u sekundi. Njezin hardver i softver zabrujali su tako jako da je mislila kako će sigurno dobiti hardverski ili softverski napadaj, a to bi bila katastrofa. Astra nije mogla vjerovati što joj ministri govore.

- Stanite! Dosta! Hoćete reći da sva ta ljudska djeca u tim ljudskim školama sve to moraju naučiti?! Sve to?! I da ih ispituju, testiraju, provjeravaju, kažnjavaju ako nisu dobro naučili?!

Dvanaest ministara za svemirske integracije žalosno je stisnulo svoje tipke YES.

- Vaša visosti, Astro, molim riješite gorući zemaljski problem. Odobrite hitnu pošiljku Extrapowerola.

Suznih trepavica Astra odlučno stisne YES.

I tako su 2050.g. ružičaste Extrapowerol tablete s okusom vanilije i čokolade stigle na Zemlju. Svako dijete na svoj 3. rođendan popije po jednu i stekne extrapower znanje za cijeli život.

Do 2053. g. na Zemlji su se riješili i svi ostali problemi: ratovi, bolesti, recesije, glad, zagađenja...

A djeca su se i dalje igrala i igrala.

Lucija Botica

(mentor: Suzana Petković) 



                                                                         Lik za pripovijetku – sestra

Zrake sunca prodru kroz prozor i obasjaju mračnu sobu. U krevetu se netko brzo okrene na drugu stranu da izbjegne sunčevu svjetlost. Ali nema skrivanja od jutra. Jedna zraka ulovi umorne oči koje se potom otvore. Ustane djevojka nižeg rasta. Makne smeđu kosu s očiju da vidi kojim putem mora proći. U drugoj sobi netko upali svjetlo. Odmah postanu vidljivi stol i kuhinjski uređaji.

Djevojka uzme zdjelicu, strese u nju pahuljice i dolije malo mlijeka te počne jesti. Ruka joj lagano drhti. Mlijeko joj se prelijeva s usana. Uvidjevši da ne može doručkovati, ustane te pođe u sobu i sjedne na krevet. Uzme majicu i hlače te se počne odijevati.

Na stolu do kreveta je bilježnica na kojoj piše: Ekonomija, Katarina Salečić. Djevojka je duboko uzdahnula, uzela bilježnicu i izišla iz stana. Put do škole bio je zelen, ali što se više približavala, postajala je nervoznijom.

Našla se pred vratima učionice i čekala poziv. Nesigurno je još jednom otvorila bilježnicu i počela ponavljati. Tada je netko rekao: „Uđi“. Djevojka je s uzdahom ušla. Ispit je počeo. (...)

 

Ante Salečić

(mentor: Suzana Petković) 



 Lik za pripovijetku – djed

Sunce je obasjalo vojvođansku ravnicu. Pod zrakama svjetla zasjale su jagode, brusnice i maline u vrtu. Vrata se polako otvaraju, proviri smeđi štap. Staromodne plave papuče zagazile su na beton, a smeđi štap na uredno pokošen travnjak.

U staroj trenirci i sivom pamučnom džemperu, izišao je kao i svako jutro kroz kapiju po novine, kruh i mlijeko. Ušao je u malu trgovinu gdje ga već svaka prodavačica poznaje. Hodajući ulicom, pozdravljao je svoje susjede i s njima prozborio koju o politici.

Kada je stigao kući, prvo je pristavio kavu. Dok je stavljao žličicu kave u šalicu, opet mu se istresala. Sjeo je za stol, raširio novine i počeo čitati. Svako malo liznuo bi prst i okrenuo stranu srknuvši pri tom gutljaj kave. Odloživši novine, namaže kruh maslom, stavi ga na porculanski tanjur te opet zasjedne na škripavu stolicu i počne jesti. Jeo je vazda otvorenim ustima.

Zatim se premjesti na crveni kauč, a noge u sivim probušenim čarapama podigne na klimavi stolić. Otvori kutiju s naočalama, stavi ih na nos te uključi televiziju.

Uto se začuje i kukavica starog zidnog sata. Bilo je podne. (...)

 

                                                                                                          Ivan Kovačević

(mentor: Suzana Petković) 



Lik za pripovijetku – susjeda

Sunce je sramežljivo provirilo iza tmurnih i dosadnih oblaka. Tanka žuta zraka bojažljivo je dodirivala njenu blijedu kožu. Ponosno je promatrala svoj vrt. Mačka joj se umiljato motala oko nogu, ali ona ju je samo ignorirala. Bila je previše zaokupljena crvenim ružama koje je nekidan zasadila.

Vratila se u ležaljku i uzela knjigu u ruke. Svakih nekoliko trenutaka provirila bi iza nje, da joj slučajno nešto ne bi promaknulo. Vjetar je lagano njihao lišće lončanica u kutu. Bijele pločice presijavale su se na suncu.

Netko joj je pozvonio na vratima. Žurno je skočila iz ležaljke očito željna gostiju, ali i osjećaja da je rado posjećivana. Duboko je udahnula, namjestila umjetni osmjeh, popravila kosu i – neugodno se iznenadila. Na vratima je stajao poštar. Trudila se ostati smirena.

 - Oh, dobar dan! Uđite, uđite. Jeste li za kolač? – mahala je i prijetila špicastim nosom. Madež na njemu, poput žohara, izgledao je kao da će svaki čas skočiti na poštara.

Iza onog znatiželjnog pogleda skrivalo se bezbroj pitanja. (...)

Petra Seretinek

(mentor: Suzana Petković)



 

ŠKOLSKI RAZGOVORI I PRIGOVORI

 

KREDA: - Hej, ti spužvo,

              dosadnija si od mene krede,

              prestani  brisati moje crteže blijede!

SPUŽVA: - Molim te, kredo,

                 ne stvaraj mi muke teške,

                 tvoji su crteži sve same  greške!

PLOČA: - Smiri se, kredo!

              Ne trebaš po meni  ni crtati ni bojati

              jer kad dođu redari

              tvoji crteži više neće postojati.

KATEDRA: - Sve mi se čini

                   da je treći A bolje od trećeg B

                   čuvao svoje crteže.

STOLICA: - Koja je razlika između A i B ?!

                  Spremačice ionako sve počiste.

ORMAR: - U pravu si, koja korist od crteža?

KLUPA: - Da samo znate kako Paula lijepo crta,

               bili biste ponosni,

   a najviše mi se sviđa

   kako se prema nama odnosi.

KOŠ ZA SMEĆE: - Meni se ni jedan učenik ne sviđa.

                             Prema meni se odnose

                           kao da sam stara vreća:

                           svaki dan u mene bace

                           jako puno smeća!

Paula Petković

(mentor: Mirjana Jeličić)



Korčula

 

Na otoku sjajnom,

pod borovom granom…

 

Od kamena starog,

suncem okupana.

 

Stoji moja lijepa,

začarana Korčula.

 

Toni Lucin

(mentor: Meri Amadeo) 



Moja maška

 

Imam bilu mašku

koja neće u gnjašku.

 

Voli čapat miša,

a neće vanka ka je kiša.

 

Kad je mazin ona prede,

ponekad me i ogrebe.

 

Moja maška bila

svakome je mila.

 

Ona je prava lovica

i kućna nam mezimica.

 

 

Nina Brčić

(mentor:  Meri Amadeo)



Jesen

-rad predložen za međuopćinski LiDraNo-

Jesen zlatna, jesen žuta,

 

al još uvijek bez kaputa,

zastala je pokraj puta,

odlučila da ne luta.

 

Sve u zlatno pretvorila je

u crveno zavila je

lišće smeđe postalo je

vruće sunce nestalo je.

 

Tako jesen sve promijeni,

Kist i papir dade meni.

 

Karmen Padovan

 (mentor: Franica Jeričević) 



Jesen  šeta  mojom  ulicom

 

Jesen je, jutro je!

Tako je toplo u krevetu!

Kuc! Kuc! Kuc!

Kucketaju kapi  kiše

na moj prozor.

Kuc! Kuc! Kuc!

Bude me kapi,

i klize niz staklo.

Jesen opet šeta mojom ulicom,

uz teške kapi kiše.

Kuc! Kuc! Kuc!

 

Rafaela Matković

(mentor: Franica Jeričević) 



DA SAM JA PJESNIK

 

Da sam ja pjesnik,pisao bih smiješne pjesme

O mačkama i psima,

O svojim padovima na skijama,

Tučama svog brata i mene.

 

Pjesme čudesne kao bajke

Šarene kao duge,

Ukusne kao palačinke.

 

Te pjesme bile bi o igri,

Prijateljima i Hrvatskoj,

Ljubavi i zajedništvu.

 

To bih napisao da sam ja pjesnik,

Ali je pjesnik u meni malen

I skoro ništa ne zna o pjesmama.

 

Jerko Žuvela

(mentor: Suzana Petković) 



                Igra

Igra je radost,

zabava i smijeh,

kapetan koji gusarski brod vodi,

prijatelj prijatelju kad kaže „HODI!“

Vesele riječi, usklici i smijeh kreće,

zaigrana djeca trče parkom sreće...

Sretan član igre

poslije kući ide.

Smiješak na licu

svi mu vide.

 

Toni Borovina,

(mentor: Suzana Petković)



Kao na dlanu

-rad predložen za međuopćinski LiDraNo-

S mog prozora

kao na dlanu grad

vidi se

 

Kameni  grad

u  kojemu

 moja ljubav živi

 

Sigurno se probudila

sa sunčevom zrakom

i žamorom ulice

 

 Tko zna

misli li i ona na mene

 

Ivan Kovačević

(mentor: Suzana Petković) 



 

Moje misto

Korčula je moje misto,

uvik lipo, uvik čisto.

U njemu je škola moja

u koju me ići voja.

Đak sam marljiv,

uvik dobar, uvik pažljiv.

Najlipši je stari grad

koji ima velik hlad.

Okružuje ga more bistro,

to je moje malo misto.

 

Vice Murtić

(mentor: Meri Amadeo) 



Od kamena

 

Dobro je bit čvrst ko kamen

ma ni dobro

imat srce od kamena.

 

Lipo je živit u kamenoj kući

ma na kušinu od kamena

ni lipo spat.

 

Koliko truda i muke

u kamenu naših meja!

 

Koliko lipote

u  zlatnin mrkentama

moga škoja!

 

Lucija Botica

(mentor: Suzana Petković) 



Moj grad

 

Kad otvorim prozor

vidim ljepoticu Korčulu.

 

Odmah mi zaigra srce

k´o da je ispred mene netko nepoznat.

Okupana suncem i sjenom šume

uvijek mijenja svoj izgled.

Jedino je moja ljubav uvijek ista.

 

Moja morska ljepotica,

Korčula…

 

Sara Kalogjera

(mentor: Liljana Favro) 



Otac i masline

-rad predložen za međuopćinski LiDraNo-

Ispri moje kuće masline stoju.

Otac hi kopa sa motikon,

a znoj mu utečije iz čela.

 

U ruci mu šćap gropavi

( ka bi te ohreba po škinji,

bilo bi ti dosta i pola)

a u Jurtini bi sta ka hi iskopa.

 

Iz čela mu znoj uteka,

natopi jin je utrobe

da iznikne muka i trud.

 

U lito mu srce udara

kapje znoja i iz hlada

otac gleda maslinu kako raja.

 

Ive Kriletić

(mentor: Suzana Petković) 



Ženska iz sna

 

Srebrnom ulicom poslije kiše

visoka, vitka

u hodu se njiše.

- Voli me?

- Ne voli? –

  pitam se ja.

 

- Hoćemo prošetat’?

Ona reče „Da“.

Šimun Šulentić

(mentor: Suzana Petković) 



 

preskoči na navigaciju